Mora da je u pitanju bio dogovor starijih, budući da niko nije iznosio priču na sto. Izbegavali su da spominju Lugduša i na tome bi se i završilo, da se onomad Bašak nije napio. Stajao je nasred livade i psovao Vaag. Kad su Ugra i Guomš došli da ga sklone pod strehu, napao ih je i otimao se. „Vi ste pseći izmet, a Lugduša ste pojeli!" tako je rekao i zaustavio ih. Ukopaše se kao da ih je pogodio grom. Osećalo se to u vazduhu, nije da nije. Kad mi je Hrefa prepričao šta se dogodilo na livadi, klimnuo sam glavom. Nisam bio iznenađen, samo sam slegnuo ramenima. Razumem, stvarno razumem. Bilo je pitanje dana kada će se to ponovo dogoditi, a ne bih voleo da me zatekne nespremnog. Ne znam, to je valjda bio deo odrastanja. Odavno nismo klinci ni Hrefa ni Orgren ni ja, ali ostao je deo priče koji je kad-tad morao da dođe na red. Ili na sto, je l' te ? Posle je Bašak dolazio da nam se izvinjava. Vajkao se da nije hteo da povredi Jetu i da je Lugduš poginuo slavno, u jurišu, na divljoj svinji, kao što i dolikuje pravom ratniku. Kleo se u Gorka i Morka da je lično video kamen iz katapulta koji je znječio Lugduševog vepra. Naravno, nismo hteli da mu stajemo na muku. Srkali smo gljiv-pivo i odobravali. Orgren, kreten, nije mogao da se suzdrži. Cerekao se neprestano. Sreća naša da izgleda glupavo, tako ga priroda udesila, izgleda kao strašilo. To sa Lugdušem nije mi teško palo koliko susret sa Jetom. Plakala je kao kiša u proleće, uslinavila mi nov kožuh, odrala mi leđa noktima, još uvek me žiga u grudima, toliko je tukla pesnicama u oklop, jecajući. Jeta je strašna cura, strašna. Sa grbavim nosom i minđušama u njemu, nema joj ravne. Zna da baci koplje, bolje i od Orgrena. Posle smo se vatali dole kod potoka, nisam mogao da uzjašem danima. Tek onda se smirila, počela da trepće, lice joj se zaokruglilo kao pun mesec. Otišao sam do šamana i sve mu ispričao. Ćuti šaman, ćuti i puši. Daje mi lulu. Povučem dim, ugušim se. Peče me k'o prostrelna rana. Posle mi je prijalo. Sve je postalo podnošljivo. Smejem se, drago mi za šamana. Dobar je skroz. Kaže mi, Dariče, sad si postao muškarac. Ko? Da ne misliš možda da je mislio na ono s Jetom? Ma ne, kaže to što si popušio, to je bila Lugduševa medicina. Ko bi rek'o! Uvek sam se nadao da će se taj deo odrastanja dogoditi mnogo dramatičnije. Bar dvoboj da bude, šorka s pljuvanjem, a ne... duvka. Kažem šamanu, odlično, samo još da ste mi sačuvali ćevap od Lugduševih prstiju i sve bi bilo potaman. Kaže, nismo, sve smo oglodali. Veli mi još da ne tugujem mnogo zbog toga. Lugduš je bio masan, svi su dobili proliv. Tja, nisam baš siguran da li je to bilo od Lugduša, ali u svakom slučaju matori im se dobro osvetio.

Vratim se, polupijan, teturajući se. Dočekuje me Skivg. Bacim se u krevet i podmetnem glavu na njegovu mekanu pečurku. Sanjao sam loše. Mislim da sam povraćao, ne bih znao tačno da kažem, pošto Skvig pojede sve s mene. U san mi je dolazio otac, tukao me kamdžijom i terao me da jedem izmet svinja. Ništa posebno. To je jedan od snova koji se završavaju tako što skočim sa kreveta i zveknem glavom u šlem koji visi na naspramnom zidu. Ustao sam i presvukao se. Ne volim kad mi se dan završi tripozno. Zato sam zgrabio luk i tobolac i izišao u sumrak. Volim tamu jer je onda mračno. Sve se lepo vidi. Životinje se ocrtavaju u beličastim tonovima nasuprot dubokog crnila rastinja. Nanišanim i ulovim što mi se prohte. Posle uz vatricu grickam pečenje i pitam se kad će na mene doći dan da pojedem sunarodnika. Ko će to biti? Da li Orgren? Taj bi bio dobar zalogaj, sav je mišićav. Možda Hrefa, drugarčina? Znam samo da ne bih voleo da pojedem Jetu.

Ranko Trifković