RECEPT ZA LUDILO
Helly Cherry
Otvorih oči. Prvo što sam ugledala, bila je gusta i ljepljiva žućkastosiva masa. Nešto sasvim bezoblično, podsjećalo me na moje misli. Upravo tako sam zamišljala unutrašnjost vlastitog uma. Pridigoh se pokušavajući da razbistrim misli i shvatih da gledam oblake kroz prljavi prozor. Mutilo mi se pred očima, udahnuh dublje, ali vazduh je bio gorak od ustajalosti. Osjećao se zadah slegnutog dima. Smrad prepune pepeljare bio je takav da se jedva moglo disati. Srećom to me nije dotuklo. Jedino osjećanje koje uspjevam da razaberem u glavi je ravnodušnost prema svemu. Ni samu sebe nisam interesovala, mogla sam ležati satima bez pokreta, skoro bez misli. Sasjekao me tupi bol u stomaku. Glad. Ali i to mi je bilo nevažno. Nedaleko od kreveta, već tri dana na stolu je hljeb. Moja jedina hrana, svakog dana po nekoliko zalogaja. Praznina je progutala moju sobu. Ne bojim se mraka, ni hladnoće. Nemam više ni cigareta. Za trenutak se zamislih: možda je moje stanje zabrinjavajuće? Ljudi bi, sigurno, osudili moj dobrovoljni zatvor u zagušljivoj sobi bez hrane. Ljudi začuđeno gledaju, sliježu ramenima, vrte glavom, šapuću. Ne vole me. Više im ne pripadam. Sve to je nevažno: misli se povukoše iz mog uma. Sobom zavlada neprirodna praznina. Nešto se ugasilo i doprinijelo potpunom mrtvilu. Zaustavih dah i oslušnuh. Tišina... Vladala je i do tog trenutka, ali nešto je prepuklo. Soba je smrtno ranjena i ta otvorena rana zjapi. Razbacane stvari po podu i stolicama, kao rasuta utroba. Mrtva odjeća, mrtve knjige i čaše izudarane ženskim usnama krvare bojom karmina. Šta je ubilo čak i tišinu? Ugledah sat. Shvatih da mu srce više ne kuca, klatno se ne pomjera, i sat je mrtav. Prestala sam da mjerim vrijeme. Pluća su mi gorjela, spržena nemilosrdnim žarom, u ustima nepodnošljiv ukus. Poželjeh čašu vode, i pođoh da je dohvatim, teturajući po sobi i saplićući se o stvari. Prinoseći čašu gorućim usnama ugledah sat na svojoj ruci. U lice mi zasvijetliše sablasni brojevi digitronskog časovnika: Bilo je 10:38. Čaša mi ispade iz ruke. Osjetih mokro pod nogama. Nevjerovatno! Oba Časovnika pokazivala su isto vrijeme. Uporno i ćutke. Kazaljke i brojevi nisu se pomjerali. Gledali su me ukočeno. Zračili su. Vrijeme je bilo potpuno paralisano. Niotkud zvuka, ni pokreta. Nije se događalo ništa.
- Ništa - prošaputa neko iza mojih leđa.
Trgoh se. Iz akvarijuma me ljubopitljivo posmatrala zlatna ribica ispupčenim žutim očima. Da li to crvenkasto stvorenje može da pronikne u moju glavu, i da glasno ponovi moju misao? Iz ribljih usta izađe balončić, i u dodiru s vazduhom raspuče se u riječ.
- Misao - ponovi ona.
Sad sam bila sigurna da ribica materijalizuje moje misli u balončićima vazduha. Sa drugog kraja sobe dopre prigušen zvuk. Podsjećao je na kucanje mog paralizovanog sata. Krajičkom svijesti razaznam da je to prigušen kikot koji imitira tiktanje. Potražih pogledom, ali sve što sam vidjela bijaše kržljava biljka tužno obješenog lišća. Prislonjena uz mutno prozorsko staklo, bila je očajnički željna svjetlosti, vazduha i vode. Vapila je nijemo moleći za milost, tako tužno da je uspjela izazvati čak i sažaljenje. Iznenadilo me da, poslije toliko mrtvila, opet osjećam. Brzo napunih čašu vodom i pljusnem je na sasušenu zemlju u saksiji. Zaprepašteno razrogačim oči, pokušavajući da shvatim kakvo je to biće u saksiji koje zlobno stresa kapljice vode i nastavlja kikot u ritmu otkucaja. Stvorenje je ličilo na igračku s dugim kukastim nosem, buljavim zelenim očima i zmijolikim rukama koje su se savijale u bilo kojem pravcu. Koža mu je bila gruba i hrapava kao kora drveta i nije imalo noge, već bilo ukopano u zemlju iz saksije.
Nakrivljeno ustranu, cerilo se praveći grimase.
- Možda ti zbog ove vode poklonimo još minut.
- Kakav minut? - upitah.
- Minut oduzet od smrti vremena.
- Vremena - ribica razbi mjehurić.
- Ko si ti i kako da mi pokloniš vrijeme?
- Ja sam iz druge stvarnosti. Primjećuješ da je vrijeme stalo. Ne možeš ga mjeriti. Prolaznost je smrt vremena.
- Ali kako?
- Kako... Kako? - pucali su balončići.
- Ha, ha, ha! - otkucavao je patuljak.
Pogledah na sat. Bilo je 10:39.
- Sat se pomjerio! - uzviknuh.
- Da, odlučili su da ti, ipak, poklone taj minut, zbog biljke.
Uvidjela sam da mi se dešavaju čudne stvari. I tjerajući ludilo što me obuzimalo, počeh da vičem:
- Moram prekinuti ovaj razgovor! Ovo je bolesno! Vi ne postojite! Moram naći nekoga i reći šta mi se događa... Naći ću nekoga ko će me saslušati…
- Nekoga - ponovi ribica.
Bila je u pravu, ja nikoga ne interesujem.
- Ha, ha, ha! Zar ti misliš da si još uvijek ono što si bila? Za tebe je prekasno. Zar očekuješ da će ljudsko biće shvatiti o čemu govoriš? Smijaće ti se. Ko još razgovara sa saksijama?
- Ne znam, ne...
- Ne! - reče riba.
- Prestani da se glupiraš. Sada pripadaš nama i živiš u drugoj stvarnosti. Slučajni posmatrači zovu nas duhovi, halucinacije. No, bolje ti je da me slušaš: bitno je da počneš hvatati vrijeme. Ućutah i sjedoh na stolicu. Osjećala sam da je u pravu. Ne mogu se više vratiti natrag. Prešla sam zabranjenu granicu s koje nema povratka. Moji prijatelji, svi koje sam poznavala bojali su se ludila. Gledala sam naizmjenično u mali i veliki sat. Oba su zanijemila. Svi smo zanijemili. Niko nije mjerio neuhvaćeno vrijeme. Vidjela sam da će se dogoditi nešto. Iz svih uglova sobe izmiliše bezoblična stvorenja, nalik na razvučene sjenke. Šaputali su, gurkali se i gledali u mene. Preda mnom olovka se podiže s poda i poče lebdjeti iznad parčeta papira. Pogledah u patuljka: ćutao je. Pogledah u ribicu. Kao u grču, tijelo joj se zatreslo par puta. Iz usta joj pokuljaše
balončići i svaki se raspukao u riječ:
- Oslušni plač neuhvaćenog vremena.
Zamislih se, uzeh olovku, koja mi je sada kružila oko glave, i napisah na papiru:
”Riba zna tajnu”. U sobi nastade žamor. Pogledah na satove.
Bilo je 10:40. Uhvatila sam jedan trenutak.
”Tišina je vapaj sjena i duhova”. (10:41)
”Bezvremenosti, porodi ih!” (10:42)
Svaka rečenica je hvatala jedan trenutak. Soba se ispuni svjetlošću. Pisala sam satima. Rađala sam svijet. Svoje vlastito vrijeme i prostor. Uživala sam, nije mi bilo teško u carstvu samoće. Ludaci kao ja ni s kim ne dijele novopronađeni svijet. Kad su konačno iz vanjskog svijeta došle komšije i kritičari u bijelom, odveli su me iz zagušljive sobe. Htjedoh ponijeti bar zlatnu ribicu kao uspomenu na uhvaćeno vrijeme, a oni rekoše da je mrtva. Glupost! Ko je još vidio da mrtve ribe govore?
Aleksandra Čvorović, rođena 10. februara 1976. u Banja Luci. Završila je književnost na Filozofskom fakultetu u istom gradu. Magistrirala je na na Filološkom fakultetu u Beogradu, odsek za bibliotekarstvo i informatiku. Radila je više godina kao izvršni urednik časopisa za književnost, umetnost i kulturu Putevi, gde i sada radi kao član redakcije. Radila je kao novinar, saradnik i član redakcija mnogobrojnih književnih i drugih časopisa i novina. Prevođena je na više evropskih jezika, učesnik je brojnih književnih večeri i festivala u regionu i Evropi. Član je Udruženja književnika RS i Društva pisaca BiH. Radi kao bibliotekar-informator i stručni saradnik za kulturnu i izdavačku delatnost u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci RS. Vodi radionice kreativnog pisanja za decu. Uvršćena je u veliki broj zbornika i antologija. Poezija i proza joj je višestruko nagrađivana. Objavljene knjige: Šapat glinenih divova (2000); Anđeo pod krevetom (2002); Monolog u šolji kafe (2006); Cvijet na kapiji sna (2007).