Zašto ptice plaču, Haiku klub „Šiki“, str. 64, Beograd, 2011.
Priroda, kao čovekova najstarija i večita inspiracija, tema je i ove zbrike haiku pesama Zašto ptice plaču. Sasvim razumljivo, jer haiku je sav okrenut i posvećen prirodi. Izražava u kratkom, najkraćem dahu, čovekov doživljaj prirode, ono unutranje što priroda u njemu pokreće, a što se retko kad može preneti drugome. Pa opet, mnogi to iznova pokušavaju. Neko četkicom, neko rečju, neko notom. Tako je recimo Bosiljka Bosa Pavlović okitila ovu nisku svojim haiku pesmama ali i crtežima u knjizi i na naslovnoj strani. Sledeći njen primer, nisku je ukrasio i Ljubiša Marinović ilustracijom na zadnjoj strani.
Ptice, kao sastavni i najveseliji deo prirode poslužile su kao tema brojnim haiđinima okupljenim oko haiku kluba „Šiki“ da iznesu, prenesu, naslikaju svoje doživljanje, viđenje i utiske koje je veličanstvena priroda na njih ostavila: huk sove/deli šumsku tišinu/na dva dela (Branislav Brzaković), Nevidljivi ćuk/gluvu tišinu noći/tiho talasa (Čedo Kovačević Čekov), žar-ptica/u krošnji lipe vetar/trepere zvezde (Mihajlo Mika Pavlović), I labud i sneg/belim kite crnilo/u zimskoj noći (Olivera Stanković), možda i sa ciljem da inspirišu nekog od čitaoca na isti ili sličan podvig. Ostaje nam da vidimo hoće li naredna niska biti bogatija za neko novo ime mladog haiđina.
Tamara Lujak