Dupe mi se smrzlo. Spušta se hladan zrak sa Lovćena i niko niti pomišlja da proviri kroz vrata, kamoli da šeta. Po Kotoru, za očekivati, ni mačke ni kučka ni miša po ulicama, i pločnici su sablasno pusti i tihi kao u grobnici. Čak je i uobičajena dreka kafića zamukla na ovoj hladnoći. Zavlačeći se dublje u jaknu, zamišljam ljeto, sunce i plaže ali mi tok misli prekida buka ... ne, nije moguće, sigurno se varam. Već nekoliko ćoškova prije kluba, čuju se instrumenti. Da li je moguće da je svirka počela u tačno navedeno vrijeme, da sam zakasnio?

Ulazim na tonove posljednjeg albuma „Na Pučini Živog Peska“ i bend praši sa jedne strane, dok publika gleda (?) sa druge. Zbog trijezne uzdržanosti, publika se i nije nešto pokazala tokom prvih pjesama, što Dinu Kapetanoviću, Bojanu Bojaniću i Veljku Vučuroviću ni najmanje nije smetalo da krenu u blickrig desant na tih nekoliko kvadratnih kubika vjekovnog kamena kotorskog starog grada, prva destinacija na mini turneji koja ih vodi do Kotora, Podgorice, Nikšića, Beograda i Kragujevca.

Nisam nikada bio pretjerano upoznat sa diskografijom benda, ali ih znam kao mašinu koja na bini melje, bend koji sija na daskama koje život znače, a ono nekoliko puta što sam imao prilike da ih čujem, nikada nisam mogao da ih i saslušam i doživim kako treba od silne gužve i diskutabilnih ljubitelj ovog zvuka, nešto što se večeras napokon promjenilo, u malom klubu ali u velikom stilu.

Autogeni trening treba doživjeti. Da, baš doživjeti. Taj bend nije dovoljno čuti, već treba vidjeti i osjetiti. Zaboravite ono što čujete na studiskim albumima jer su Autogeni Trening jedan od onih bendova koji svoju ogromnu energiju, snagu i znanje pokazuju uživo. Ja sam jedan od onih koji ne sluša njihove albume po cijeli božiji dan, ali uživo, uživo njihova muzika poprima sasvim drugu formu, transformiše se potpuno, metamorfira u bijesnu životinju, i sve ono što se ne čuje, ne vidi i ne osjeća na studiskim snimcima, uživo je kao čekić po sred glave, jedno vrlo intenzivno iznenađenje, jedan trenutak kada padaju uvjerenja i rađaju se novi pogledi. Bend, jednostavno, pored odličnih pjesama, ima i nevjerovatnu interpretaciju, jer daju sve od sebe, svaki artikulisani atom, a to ne možete čuti niti vidjeti sem kada je bend ispred vas. Pjesme poput „Ovih Dana“, „Ljubav i Izgaranje“, „Na pučini Živog Peska“ sa zastrašujućim „mnogo naporno je postalo, slušati sve ove, nervoze, mržnje, komplekse i sujete strašne“, pa i obrada pjesme „Jovana“ (DST), su pjesme koje blistaju, plijene i obaraju u živim verzijama, a veličina benda se vidi na bini. Ostao sam otvorenih usta i tu koheziju, jedinstvo, uigranost, vještina da pjesme pretvore u živa storenja, da im udahnu dušu i da ih pretvore u divlje zvijeri koje haraju publikom, to je veličina ovog benda, i pored toga što je danas bendova kao salate, malo njih i posjeduju ovakav talenat. Troje instrumentalista i muzika postaju jedno, i ovo molim vas da shvatite bukvalno. Da žele, toliko su veliki da bi mogli da manipulišu publikom.
 
Čovjek tek poslije ovakvih „eye opener“ svirki počinje lagano da cijeni muziku i sav uloženi napor ovog benda i koliko god da sam kaskao za drugima, nije nikada kasno za jedno ovakvo iskustvo.

Nikola Franquelli