Bio sam uvjeren da su se In Flames nakon „A Sense Of Purpose“ trgnuli iz letargije. Ruku na srce, iako su pojedini albumi iz poslednje dekade plijenili pažnju medija, njihov kvalitet bio na visini kvaliteta klasičnih albuma. To se donekle promijenilo sa „A Sense Of Purpose“ ali na ovom novom albumu je prosječnost ponovo osjetna. Mračan, sumoran i umoran, opresivniji nego ikada sa iritantnim upornim semplovima, i tzv. dodacima muzičkoj slici koji navodno upotpunjuju sliku, a u stvari samo kvare užitak i pokazatelj su gubitka ideja. Možda, u stvari vjerovatno sam ja donekle konzervativan, ali činjenica je da je album prošaran „zvukovima“ koji su suvišni, i zvuče djetinjasto ili na silu „moderno“. Vrijeme će pokazati da li sam u pravu, ili možda nisam (ne bježim ni od te mogućnosti). Bend na jednom dijelu materijala podsjećaju na nekog starog dinosaurusa koji se jedva kreće pod težinom godina i sala.
I pored svega, „Sounds Of A Playground Fading“ nije loš album, i to bi bilo pretjerivanje reći jer ima kao po običaju pregršt odličnih ideja („Fear Is The Weakness“, „A New Dawn“), i dalje je to prepoznatljiva In Flames melodičnost („Ropes“), ali je sve jako razvučeno i fraza koju Bilbo iz Gospodara Prstenova koristi da opiše svoje duševno stanje najbolje opisuje album: „like, butter scraped over too much bread“.
Strah me je da će biti još jedan u nizu albuma koji će u početku biti jako hvaljen od strane svih mogućih specijalizovanih medija, a ubrzo biti potisnut negdje u pozadini da napravi mjesta za još neki sličan prosječan materijal koji hrani glutoničnu muzičku industriju.. Da li je bolje mnogo prosjeka, ili jedan dragulj?
Nikola Franquelli