Dejan i ja smo skoro pričali nešto oko nekog intervjua kojim bi predstavili rad SYPHIL dvojca i palo mi je na pamet da zapravo taj intervju bude razgovor između Dejana i Sanje, članova ovog industrial benda. Intervju bi bio neka vrsta samoanalize, sumiranja dosadašnjeg rada, preispitivanje ciljeva, želja i pravaca u kojima bi se SYPHIL eventualno kretao. I,… evo kako je to izgledalo…
Dejan: Kako doživljavaš muziku Syphil, i kako bi je opisala nekom ko nema pojma šta je Syphil?
Sanja: Kao pustinjski cvet koji se otvara jednom u životu, sija u noći; kao Aurora Borealis iznad tvoje glave i vrtiš se, vrtiš; seče te dok uživaš dok te seče. Seks. Možda. Kada otvoriš oči u mraku i ne znaš da li sanjaš ali nastavljaš da ležiš i ne smeš da se pomeriš. Kao isijavanje koje upijaš.
Za mene, kao da sam posle godina ćutanja progovorila.
Za mene sada, mnogo lakše.
Volim(o) i ujedam(o).
Navalite.

Sanja: Podeli sa nama reč-dve o muzičkim projektima koji trenutno paralelno egzistiraju zahvaljujući tebi.
Dejan: U ovom trenutku paralelno egzistiraju, ne samo zahvaljujući meni, već i drugim dobrim, talentovanim i lepim ljudima, sledeće muzičke grupe:
Syphil - dark industrial duo, i pre par meseci je izašao “Sugar And Infection”, naše treće izdanje ove godine, sve same nove pesme, 2 godine posle prvog snimka “Black Sun Lilies”. Gitare je odsvirao Igor Bijelić iz banjalučkog black crust benda Život Piše Drame. Malobrojne reakcije su do sad zaista pozitivne, osim nekih čudnih optužbi iz senke, ali dobro, ionako je sve u kurcu, a mejnstrim slava nas i dalje zaobilazi, eto avaj. Pre toga smo konačno odradili split sa Kktz-ovim Profanum Vulgaris, meni jednim od najboljih muzičara sa ovih prostora; jako sam zadovoljan sa “Those Who Stand In Silence”, uhvaćen je momenat na pravi način sa pravim ljudima, u tišini, bez laži. Uskoro bi trebalo da završimo rad na novom snimku pod imenom “Design For Discipleship”, gde će se uz 2 nove pesme naći i 4 obrade - i to Amebix, Negative Approach, Black Flag, kao i nasa interpretacija pesme Naked Light mog starog prijatelja RZRWR. Izdanje na kom će biti remiksi Tar Lakes ce izaći kad konačno dobijemo te remikse od ljudi koji ih već dugo remiksuju. Ne tako mračna budućnost se smeši Syphil!
Macabristes - pošto ja jako volim The Fall, Joy Division, rane radove New Order, a i Bark Psychosis, već dugo mi je bila želja da se pozabavim tim zvukom, koji, iako već dovoljno prostituisan od strane novih sprskih scena i ostalih boranija, i dalje može biti vrlo inspirativan. Krajem septembra smo basista Nikola, gitarista Danijel i ja započeli rad na pesmama za bend Macabristes, i čim završimo svih 6, snimak pod imenom “Women Drivers” treba da se pojavi na internetu do kraja godine, kao i jedan spot, pa ćemo videti sta će biti od te priče. Rad na ovim pesmama mi je jako uzbudljiv i drugačiji od svega što sam do sad pokušavao, čak se trudim i da pevam, što meni nimalo nije lako.
Bluequinox - ambijentalniji i mirniji, tiši i suptilniji, pa ipak izopačeniji i ekscentričniji od Syphil, takav je Bluequinox. Poređenja sa Syphil su neminovna, pošto je postava ista, ali ovde ti Sanja pišeš tekstove, i sve se vrti oko nekog ispovednog, intimnog tona koji diktiraju ti fragmenti "istrgnuti iz dnevnika". U pripremi su 2 izdanja, videćemo šta će se izroditi. Ideja Bluequinox je nastala jos 2008., i konačno je vreme da se konkretizuje.
To su 3 glavne stvari na kojima se radi. No, bilo je tu svega i svačega, a biće još svega i svačega; mnogo toga je uspelo a mnogo je propalo. Prošlogodišnji "projekat" Flowersore se transformisao u nešto što će kasnije biti novi album Syphil pod tim imenom, moj solo album je još uvek u fioci/folderu, dens gotik industrial formacija Superpandur još uvek traži pravog pevača. Videćemo šta će biti!

Dejan: Ko je to najviše uticao na tebe, odakle ti to potičeš? (muzika, literatura, itd.)
Sanja: Ja sam ona devojčica koja se igrala sama u fiokama i sedela u senci krošnji, na granama, posmatrajući. Dugo sam ćutala, slušala, gledala. I dalje to radim ali sada više govorim. I pevam iz niotkud. Iz ni-odakle a iz mene, i uvek novo.
Hvala ti na tome.
Za one koje eventualno zanima šta slušam dok sam u blizini kompjutera, možete me ’stalkovati’ na http://www.last.fm/user/SomeVelvetMorn a o literaturi bih ipak nekom drugom prilikom.
Prašinu volim.
Sanja: Koliko ti znači feedback za ono što radiš?
Dejan: Znači mi puno, a pod feedbackom pre svega podrazumevam primedbe, predloge, savete nekih dobrih ljudi, i to je ono što se zove konstruktivna kritika, i toga je na žalost sve manje. Tu su naravno i zajedljive zamerke frustriranih patuljaka, eto, i to je feedback... Ko zna, možda je baš u tim potencijalno destruktivnim glupostima ključ. Možda to i nisu frustrirani patuljci, možda su to spasitelji ex machina. Svakako, sve te tuđe vizije i doživljaji naše muzike su mi jako inspirativni, i bez toga smo u besmislu i vakuumu. Dakle, hranite nam ego, i pišite nam.

Dejan: Da li te ja nerviram nekad, tj. koliko sam težak za saradnju?
Sanja: Dejane,
težak si za saradnju koliko si i lak.
Šalim se, više si lak. I super je što i ti voliš da eksperimentišeš.
Dopada mi se tvoja tvrdoglavost (..i nemoj sad zbog toga da je eliminišeš, haha!) a nervira me tvoja povremena statičnost koja je verovatno delom posledica spoljašnjih okolnosti a delom ipak i tvojih odluka. Mada, imam osećaj da idemo u dobrom smeru. Jako.
Nastavljamo se.

Sanja: Da li smatraš da beleženje nota ima smisla?
Dejan: Ja ne znam ništa o tome, sve mi je to naučna fantastika. Nekome to sve ima smisla, meni tu ništa nije jasno. Srećom pa u današnje vreme postoje svi ti programi koji lako omoguće prosečnoj neznalici kao ja da se iskobelja i napravi nešto što liči na nešto što je u redu. Dosadno mi je i da pričam o tome, o opremi, o produkciji, softveru hardveru, eto ja nisam profesionalac, i zbog toga mene niko od muzičara kojih ima u izobilju ne voli i ne shvata ozbiljno, pa se ja zbog toga kroz besane noći strašno nerviram. Dakle, nema tu neke filozofije. Mislim da bi savršena postava za Syphil bila, naravno uz nas dvoje, Ted Parsons na bubnjevima i Niko Wenner iz Oxbow na gitari. Možda bi oni nekad i beležili note, a meni to uopšte ne bi smetalo.

Dejan: Pošto uskoro, i konačno, počinjemo sa radom na Bluequinox, reci ti meni – hoće li biti teško pevati sve one tvoje dosta intimne stihove? Ima li tu i nekog egzorcizma?
Sanja: Da, počeli smo sa radom na gorepomenutom projektu čije ime datira (evo upravo egzorciram) iz nekih drugih, letnjih eona, i volim da govorim o vozovima i šljunku i biće zavodljivo igrati se (sa) ostacima Nekad, ali mogu ti reći da ne krijem uživanje u dodirivanju blatnjavih komada razbijenog stakla. Možda baš retrovizora?
Evo, raspričah se pa ću ipak otkriti da ovih dana uživam u slušanju albuma You’ll Never Sparkle In Hell (Ildfrost) i otkrivanju projekta Shiva In Exile. A poslednji film koji sam gledala sa potpunom pažnjom i saosećanjem je Great Expectations.
Uvek ima egzorcizma i mogu ti reći da je trenutno izgleda nastupio period ekstremne sreće i produktivnosti i dodirivanja bradavica i možda entropije (ako uspem da je sebi objasnim) praćen stalnom svešću o gaženju po ostacima i arheološkim poduhvatima na istoj podlozi. Smatram da nije uzalud prošao dan u kom smo beležili snove od sinoć.
A vi, čitaoci, smatrajte taj album obdukcijom in vivo, na živo, uživo.
Prijatno.
Biće to kao slanje spontanih izjava ljubavi nekome ko odgovara posle par dana. Kao padanje na asfalt otvorenim šakama. To peckanje i eventualni gnoj, poslastica za sve fetišiste stopala.
To je to.

Sanja: Da li bi voleo da umeš da virtuozno sviraš neki instrument, zašto i koji?
Dejan: Da, voleo bih da sviram bubnjeve. Što se tiče bubnjeva, mislim da znam kako tu sve funkcioniše, i mislim da je to jedan jako zanimljiv instrument. Opsednut sam ritmom, repeticijom, znaš već, plemenski aspekti, trans i to bla bla. Bubnjevi su dovoljni da objasne sve, to je primalna stvar, trans, a i nasilje, i ta priča je već milion puta ispričana. E sad, nemaju sve naše pesme bubnjeve, i baš ta fluidna struktura, recimo u Perfect Cannibals, Dancing Meathooks ili Low Life Yellow Rose, predstavlja moj bedni doživljaj i svojevrsno parodiranje (pervertiranje?) nekih rešenja koja sam čuo u klasičnoj muzici, i poenta je da sam ja svo vreme želeo da tu čujem violončela, i eto, voleo bih da znam da sviram violončelo.
Inače, meni omiljena stvar od Syphil je baš Perfect Cannibals. Urenebesno je smešna, i mislim da je niko shvata na pravi način. San mi je da je jednog dana izvede Beogradski gudački orkestar Dušan Skovran...