Bik Koji Sedi nije mogao da izdrži duže, te skoči na noge lagane.
- Bik Koji Stoji! – povikaše oduševljeno indijanci koji su, za trenutak, prekinuli sa đuskanjem oko vatre.
Kako im samo nikad ne dosadi, pomisli Bik Koji Stoji, protežući utrnule noge. Već su mi dojadili s’ tim: Bik Koji Sedi, Bik Koji Stoji, Bik Koji Trči, Bik Koji Ljubi, Bik Koji Jede... Zar ne mogu da svog poglavicu zovu jednim imenom, pomisli on krenuvši ka svom vigvamu.
- Bik Koji Hoda! – zaori se logorom.
Sine, deru se k’o da su otkrili Ameriku, nastavljao je svoj unutrašnji monolog veliki crveni čovek. Ma, uostalom, ko ih šljivi. Idem da spavam. Treba ovo i sutra trpeti.
- Bik Koji Leži! – ječao je planinski proplanak dok se poglavica ušuškavao u medveđe krzno proklinjući Velikog Manitua koji mu dade ovako idiotsko pleme.
Manitu, šetajući po večnim lovištima oprhvan silnim brigama, ču te reči, naljuti se, i samo reče:
- Bik Koji Večno Spava.

Vlada Todorović