Papirni vs Web fanzini

Gornji naslov prenesen je iz posljednjeg IOSC newslettera u kojem je Roargh! dobio cijelu A4 stranicu. Očekivali smo duplericu, ali za nju valjda još ima vremena.

Gajo, kontroverzni autor ISOC fanzina, kojeg je očito nemoguće zaobići ako se bavite fanzinaštvom i pank pravovjerjem, napisao je njemu karakterističan osvrt. Prvo mu se sviđamo, pa mu se sviđamo malo manje, pa smo mu napisali promašeni tekst, pa nas onda malo zajebava i onda na kraju nudi split izdanje. Mnogi će nam reći da se s njim ne isplati raspravljati, ali kako mi cijenimo njegov entuzijazam više od onih mnogih koji puno pričaju, a malo rade, rasprave će biti. Kako će izgledati - pročitajte u nastavku.

Samom argumentacijom reakcije ostali smo donekle razočarani. Osvrt koji su uglavnom tiče našeg teksta [Fanzini ljutibabe] pomalo se pravi lud. Mi napišemo priču o očitoj netrpeljivosti papirnatih spram web fanzina te prozivanju foruma i blogova kao ultimativnog zla za Scenu, a kao odgovor dobijemo cijelu A4 stranicu o tome kako pankeri šalju e-mejlove i kao takvi nemaju ništa protiv interneta i komunikacije na netu. Pa ono, drago nam je zbog toga, ali mi smo pisali o fanzinima, a ne o sukobu papirnatog pisma i elektroničke pošte. Držimo se teme, baš nas briga koliko pankera ima svoj mejl, zanima nas koliko ih ima svoj fanzin.

Nakon toga slijedi primjedba kako smo mi valjda totalno ludi jer primjećujemo (blago rečeno) nesimpatiju papirnatih fanzinaša prema internet izdanjima samo na osnovu jedne rečenice iz OJNBD i IOSC. Ha, nemojte da brojimo. Neće ovo bit ni prvi ni zadnji put da Roargh! citira sam sebe:

Iako bi fraza za kraj rekla kako je istina uvijek negdje između, mi tvrdimo da je istina uvijek u Roarghu.

Pogotovo to tvrdimo ako smo u pravu. A u pravu smo kada opet kažemo da današnjim papirnatim fanzinima nisu dragi forumi, blogovi ili myspace ma koliko god oni bili vezani uz glazbu, pank fanzine i scenu. To nismo izmislili niti krivo shvatili. To ili piše ili se provlači kroz retke sljedećih fanzina: IOSC, OJNBD, Selftitled, Goropadnik, Last Breath. Daklem, reprezentativno društvo, priznat ćete. O tome se raspravlja i u gotovo svakom drugom ostalom zinu koje smo u posljednje vrijeme kupili. Ili smo si i to zamislili? O tome se ispituju bendovi u intervjuima, o tome se pjevaju pjesme na koncertima. Osim ako i to nismo krivo čuli.

Još nećemo vaditi citate, kupite si fanzine i pročitajte sami. Još bolje, pročitajte dva puta. A ako pak Roarghov tekst o fanzinima pročitate samo jednom trebalo bi vam biti jasno da mi sudimo isključivo o onome što u fanzinima piše. A piše upravo ono što su o internetu napisali. Zato nas nemojte zajebavat jer ćemo zbilja početi navoditi citate.

Ono što bi vam također trebalo biti jasno ako samo jednom pročitate roarghov tekst o ljutim fanzinima je to da se Roarghu isti jako sviđaju. Dakle, ne vidimo apsolutno ništa loše u tome što su otvoreni, brutalni i žestoki; što se o njima priča, voli ih se ili mrzi te što potiču bilo na svađu bilo na raspravu. Mi ih podržavamo, mi ih kupujemo, mi ih volimo iako se sa gro njihovih stavova često ne slažemo.

A najviše se ne slažemo upravo s podcjenjivanjem web fanzinaštva. Zato ne shvaćamo zašto bi nam primjerice Subvultures trebao biti smiješan, kao što piše u IOSC, kad nam je koristan. Tamo sam vidio post o koncertu u Timeu gdje sam došao, pronašao distribuciju i kupio fanzin u kojem sam pročitao tekst o Roarghu. Dakle, direktno je podržao scenu.

I to nam se baš sviđa. To je upravo dovelo i do ovakve komunikacija na relaciji struja-papir koja bi trebala biti nešto sasvim normalno i to je ono što Roargh! hoće - i zato hejt - širiti neće.

Upravo stoga i javno odgovaramo IOSC pozivu da u budućnosti napravimo IOSC/Roargh! split izdanje. Za početak će biti dovoljno da se klikne [ovdje] ili u izborniku na kolektiv i otkrije svih 12 kolektivnih e-mail adresa umjesto da nas se sumnjiči za jeftine anonimne provokacije bez potpisa.

I posljednje, glupost je da Roargha nigdje u pank sferama nije bilo godinama. Jedino što nismo radili bilo je pisanje fanzina. Nećemo se hvalit s onim što jesmo radili, ali ćemo reći da smo u diy majicama obavezno spavali kada nije bilo hladno dok smo anti-fa prišivke na gaćama nosili bez obzira na temperaturu i godišnje doba. Pisanju fanzina vratili smo se samo zato jer smo potrošili zaradu od papirnatih Roargha i sada online izdanjem na grbači Scene želimo zaraditi još.

Negdje s prijelaza starog na novo tisućljeće budućnost fanzina izgledala je zaista apokaliptično. U obračunu s internetskom kugom i kolerom, forumima, blogovima i brzinom - loše fotokopiranim i rijetko uvezanim brljotinama - nije se dobro pisalo. Na distribucije su stizali sve rjeđe, a kada bi nešto novo konačno i izašlo sadržajno bi bilo zaista jadno i smiješno. Samo što se nitko nije smijao.

Iako je uopćeno mišljenje da su internetska veza i monitori posjekli jednu cijelu generaciju fanzina, to nije bilo tako. Nakon dosta plodnog razdoblja druge polovice 90-ih i zbilja desetak kvalitetnih fanzina. No, nakon legendarnog In medias res, You&Me pa Ponosa provincije kvaliteta je strašno pala.

Svaki novi fanzin izgledao je sadržajno prežvakano, prilično plitko i gotovo u pravilu - pubertetski. Sadržajni jad doveo je do toga da su menu takvim, gotovo zagušljivim anti koka-kola i mekdonalds pamfletima, neko vrijeme najsvježije izgledali mali osobni i emo fanzini koje su najčešće pisale cure. Nekoliko malih remek djela žanra jedino je dobro iz tog mračnog vremena.

Kada ni akcija “Kupujte fanzine pička vam materina” nije pomogla da se obogatimo posljednjim papirnatim Roarghom odlučili smo počiniti kolektivno redakcijsko samoubojstvo. No, pičkice kakvi jesmo odustali smo od hardkoraške smrti i vječne slave te smo shvatili da ima razloga za život dok god na televizoru ima dovoljno serija za tinejdžere.

U međuvremenu se fanzinaška scena oporavila pa smo i mi odlučili na račun stare slave ubrati dio kolača i zaraditi mirovinu. Napravili smo glamurozni reunion parti, počeli pušit debele cigarete i piti žestoka pića iz širokih čaša tako da smo se opijeni finim dimom i barskom atmosferom naučili i prostim osnovama web dizajna nako čega smo pokrenuli online izdanje čija je posljedica i prvi fotokopirani Roargh! nakon 7 godina.

U što smo se uvalili nakon povratka shvatio sam kada sam dobio prijeteće pismo u kojem je pisalo: Smrt web fanzinima, fotokopiraj što napišeš! U potpisu: Fronta pravih fanzinaša. Pismo je naravno stiglo u omotnici na kućnu adresu jer pretpostavljam da FPF bojkotira i mejl komunikaciju. No, kako god – prestrašilo nas je do te mjere da smo zaista odlučili isprintati dosada napisane tekstove i ostati živi da bi mogli ostati pank. Nitko zapravo ne zna tko su članovi Fronte pravih fanzinaša, ali zastupaju identične stavove koje se mogu čitati u cijelom nizu fanzina koji su nastali kao pozitivna reakcija na beskompromisnu akciju autora fanzina IOSC. Teškog srca ću ovo napisat, ali taj fanzin pokrenuo je cijeli jedan novi trend.

Mjesto zastarjelih sadržaja danas u pravilu zauzimaju angažirani tekstualni prosvjedi toliko žestoki i oštri da su gotovo emo. Isforsiranu političku korektnost koja je po defaultu bila temelj cijelog panka prije 10 godina, sada je doslovno prezrena. Otvorena netrpeljivost, prezir, mržnja i prozivanje svega objektivno i (nažalost) subjektivno lošeg otvorila je front kojem se više ne vidi početak ni kraj.

Roargh! podržava takvo stanje vječnog rata menu neidentificiranim subjektima koje proizvodi zanimanje za fanzine te otvara prostor za dobar trač i zavadu što garantirano podiže tiražu.

Ono što se pak Roargh!u ne sviđa potpuno su promašene teze o netrpeljivost papirnatih i web fanzina te prozivanje forume i blogove kao ultimativnog zla za Scenu samo zato jer se na svojoj koži osjetila brutalna žestina stotina manje ili više anonimnih komentatora kojima je internet omogućio da se čuju. Na manje ili više pristojan način. No, reći da fanzin i iskrena komunikacija umiru zbog interneta stvarno je velik minus. Nevjerojatno nam je da se mnogi stari pankeri tako prokleto konzervativno osjećaji i ne mogu naviknuti na internet koji više nije ni tako mlad niti je neka privilegija. Drugo, nitko od ove struje fanzinaša nije opet toliko star da mu je teško shvatiti prednosti online komunikacije. Dobar primjer može biti kktz koji je stoljeće i pol stariji od svih njih zajedno, a svoje zlo danas širi jače više nego ikad bez da je postao manje pank. Upravo na internetu. Izvoru svega zla većem i od Amerike.

Fanzin neće nestati, dokaz je to upravo ova generacija ljutih fanzina o kojima svi pričaju što nije bio slučaj cijelo desetljeća. Da će za opstanak trebati promijeniti formu već je jasno. Već sada je puno manje kurtoaznih info recenzija glazbenih izdanja i (pijanih) gig raportova jer ih vrijeme jednostavno pregazi. Brži autori fanzine završavaju za pola

godine do godinu, dok sporijima treba i po nekoliko zemljinih revolucija. Nije uopće rijedak slučaj čitati u novom fanzinu priču s koncerta od prije 2 godine gdje u naponu snage svira bend koji danas više i ne postoji. Za nove snimke Hoću?Neću! čuo sam tjedan dana nakon što su snimljene, a od benda sam ih nabavio već sljedeći vikend. Ali mogao sam i ne koristiti internet, čekati da neki fanzinaš dobije album, napiše recenziju, objavi fanzin pa ga ja konačno kupim pročitam vijest i uopće počnem razmišljati kako da ga nabavim (cca proces od otprilike godinu i pol dana).

Između ostalog, pisani i fotokopirani fanzin je naravno slađi i uvijek ću ga kupit, vjerojatno i još koji put napravit. No, glupo je da bude jedino sredstvo komunikacije. Glupo je i pisanje ovog teksta jer izgleda kao da je pisan prije 10 tisuća godina i objašnjava ljudima da je kotač zapravo nešto korisno, a ne nešto što će učinit ljude lijenima i dovesti do propasti civilizacije.

Iako bi fraza za kraj rekla kako je istina uvijek negdje između, mi tvrdimo da je istina uvijek u Roarghu. Zato ste uostalom i pročitali ovaj tekst do kraja.