Moj život u poeziji:

+++ Minimalizam (sve nepotrebno izbaciti, slično sirovom dragom kamenu od kojeg treba da se izbruši plavi dijamant velike čistoće).
+++ Svet pesnika je svet slika (tekstove poklanjam novinarima, političarima i govornicima).
+++ Simboli su stepenice u podsvest (nikada ne objašnjavaj sopstvenu poeziju, jer ako objašnjavaš poražen si od sebe samog. Pusti da je drugi dožive i da njihova podsvest oseti boje i slike i reaguje na njih).
+++ Shvati da je tvoja poezija tvoje slikarsko platno. Po tom platnu mogu ležati cvetovi ali isto tako i krv i iznutrice.
+++ Posmatraj sebe kao Adama koji otkriva svet, prvi put vidiš sunce, prvi put ti se prikazalo nebo, osetio si lepotu smrtnosti.
+++ Niko ne traži od tebe da se dopadneš drugima. Pokušaj da se dopadneš sebi jer ako to uspeš prošao si kroz kapiju raja. Kada su mučili svece, sveci su bili tako gordi što su u centru pažnje. Jer kako kaže Kundera u Oproštajnom valceru, svecu ne mora sve vreme svetleti oreol oko glave. Svetli samo ponekad i nije zlatne boje već nebesko plave.
+++ Ne stidi se da zgaziš sopstvenu pesmu (lepše će izgledati pod tvojom blatnjavom čizmom nego pod ravnodušnim pogledima ljudi koji te tapšu po ramenu). Gazi je i gazi i gazi dok ne crkne ili postane bolja ljubavnica, ne nauči se bolje veštini vođenja ljubavi. Ako crkne, znači da nije ni vredela, ne plači zbog nje.
+++ Budi prema sebi i drugima prijateljski surov (dok te iskreno ne zamrze ili zavole). Mrzeće te mnogi, voleće te poneko. Iskrena mržnja je bolja od kompromisa. U kompromisu je crv truleži. Ako sve propadne i ne bude ništa od toga, znaćeš jedno: nisi se pretvarao, nisi glumio pesnika. I to je sasvim dovoljno.
Milan Mijatović