''Metastaze'' je film Branka Šmita, nastao prema romanu Ive Balenovića. Snimljen je 2009. po scenariju Ognjena Sviličića.
Priča se vrti oko neprilagođene družine koju čine Filip koga glumi Franjo Dijak, Krpa koga glumi Rene Bitorajac, Kizo koga glumi Robert Ugrina i Dejo koga glumi Rakan Rušadat.
Oni su mladi ljudi koji nemaju nikakav odnos prema budućnosti i redovno dolaze u sukob sa okolinom ali sukobljavaju se i među sobom, a to sve je deo njihovog tragičnog stila života. Oni smatraju da je to prirodno stanje stvari jer govore jezikom huligana, gubitnika i uličara. Ipak, svako od njih je priča za sebe, a ono što ih sudbinski povezuje je pre svega nezadovoljstvo iz koga nastaje bes i to što nemaju nikakvu perspektivu.
Filip dolazi iz Španije, gde se lečio od narkomanije. Roditelji žele da ga zaposle i otac Marinko ga upućuje kod Zlatka Marića, njegovog školskog druga koji je sada moćnik ali iako otac ima dobru nameru Filip jednostavno ne uspeva da razgovara sa Marićem. Nije mu suđeno. On je pogrešan. Iako se otac dogovorio sa sekretaricom koja je navodno zakazala sastanak sa svojim nadređenim i Filipom, Filip ima volje da ode na razgovor ali dolazi do nesporazuma. Na samom ulazu zgrade portir mu kaže da ga nema na spisku ljudi sa kojima treba Marić da se sastane, a kada se portir i čuje sa sekretaricom saznaje ni da ona ne zna ni za kakvog Filipa. Filip će kući svojim roditeljima reći da je sve u redu i da će Marić zvati, ne shvatajući da tako laže sebe. Iako je situaciju možda moguće izgladiti, Filip se oseća prevarenim i dokazuje da je i dalje nezreo ali sa druge strane vidi da je svet postavljen na pogrešnoj osnovi i da ništa ne funkcioniše onako kako bi trebalo. Zna da je njegov otac sitna riba i da se tako opet ništa ne može uraditi jer se u surovom svetu ne ceni rad, već su razrađene neka drugačija pravila. Roditelji će mu verovati i živeće u uverenju neko vreme ali to neće rešiti Filipove probleme.
Krpa najopasniji iz ekipe, redovno maltretira i tuče svoju ženu. Bez trunke tolerancije, on lako dolazi u konflikt sa drugim ljudima koje takođe tuče.
Kizo je hronični alkoholičar ali i emotivac koji voli mačke. Takođe lako dolazi lako u konflikt sa okolinom koja nema nimalo poverenja u njega. Na kraju će završiti u bolnici iz koje neće izaći jer mu je od doktora konstatovana prognoza da neće dočekati jutro.
Četvrti mladić iz ove družine je Dejo koji je teški narkoman.
U srpskoj javnosti ''Metastaze'' su odmah naši novinari i kritičari okarakterisali kao hrvatsko ostvarenje koje je napokon progovorilo o problemima koje ih tišti, o problemima koji se podudaraju sa srpskom realnošću, a neki su zbog toga što se u njemu dosta govori u psovkama odmah shvatili to kao blisku vezu sa srpskim filmom, što je nebulozna konstatacija jer nisu Srbi izmislili psovke na filmu. Dobro je poznato da se na svim mogućim kontinentima i u svim zemljama na svetu gde se prave filmovi psuje. Istina je da se to čini negde manje, negde više ali ipak se psuje. Uzmimo za primer samo američku ili italijansku produkciju, gde su psovke normalne.
Interesantno je i da se odmah ukoliko film recimo govori o pojedincu ili grupi ljudi koji se drogiraju ili se ponašaju bahato i nasilno, odmah protumači kao da oni slikaju celo društvo i predstavljaju državu u krizi, kao što je većina kritičara odmah definisala ''Metastaze''. To jeste nekad tačno ali odmah okarakterisati na takav način film bez puno razmišljanja je izlizano i infantilno svedočenje koje se odavno koristi kod nas i koje nikako da se iskoreni. Tako je recimo šezdesetih godina prošloga veka čuveni omnibus ''Grad'' bunkerisan uz obrazloženje ''da ne ispunjava osnovne uslove u pogledu društvenih zadataka i izvrće našu stvarnost i širi ideje protivne našem kretanju''. Dakle, oduvek je postojala nezreo odnos prema filmu. Tada su neki pametnjakovići smatrali da film širi negativne ideje. Niko nije razmišljao da film može biti i edukativno sredstvo, pokazatelj kako ne treba živeti i raditi.
Zašto bi uvek pojedinac ili određena grupa filmskih likova oslikavala društvo i blatila državu? To ne mora uvek da bude tako. Zašto i danas postoji shvatanje da razbojnici u filmu narušavaju realnost ili prikazuju realno stanje društva? Retko se govori da film priča samo o određenom pojedincu ili grupi, a ne o kompletnom društvu. Većina odmah nalazi vezu sa celokupnim stanjem nacije. Ovo shvatanje je veoma primitivno iz jednog prostog razloga koji ću objasniti preko još jednog jednostavnog primera. Ako film recimo govori o narkomanima ili o grupi narkomana, onda bi po tom njihovom shvatanju svi ljudi u državi trebali da budu narkomani. Naravno da to nema veze sa istinom, a ni sa mozgom. Amerikanci su toliko zgrada porušili u flmovima da bi to značilo da su teroristi u stvarnom životu sravnili Ameriku sa lica zemlje. Niko u svetu autore filma ne kritikuje da oslikavaju život na realan način i tako blate stvarnost ili da određeni film oslikava celokupno društvo zbog toga što je film kriminalistički. Svuda ima narkomana, prostitutki, huligana i baraba. Nisu svi ljudi isti. I o negativnim likovima neko treba da snima filmove. Tako su i Hrvati snimili film ''Metastaze''. Kao i svuda u svetu i oni imaju mlade ljude koji ne znaju šta će sa sobom. To ne znači da treba tražiti političke konotacije i povezivati ''Metastaze'' sa takozvanom tranzicijom u Srbiji i Hrvatskoj. I u dobro razvijenim zemljama u kojima nema krize imamo itekako puno bitangi koji se ništa ne razlikuju od likova oko kojih se vrti priča u filmu ''Metastaze''. Ima naravno kao i uvek i gorih.
Film se završava tako što agresivni i najupečatljiviji lik Krpa beži od policije zbog pljačke kladionice uz zvuke pesme ''Iz sve snage'' vikovačke grupe ''Majke'' koja se u takvoj dinamičnoj i krimi sceni fantastično uklopila kao muzička podloga ali i sam tekst je lepo legao. Početna rečenica te pesme ''Moram naći izlaz iz pakla'', zapravo predstavlja na ironičan način taj Krpin beg. Krpa beži ali izgleda da nikada neći naći izlaz iz svog sopstvenog pakla. Doduše uspeće da na trenutak utekne. Sakriće se iza zida jedne zgrade i zadihan zapaliti cigaru. Krpa će onda zaključiti da treba da ostavi cigare. Zatim će se čuti priprema za eventualnu paljbu i Krpa će pogledati u tom pravcu. Mi ne vidimo oružje, niti policajce u toj poslednjoj sceni ali predpostavljamo da su oni tu i da je on svoj pogled uperio prema njima. Sve ukazuje na to da su oni tu ali predpostavljam da je namerno tako ostavljeno da se ne vidi. To metaforično predstavlja dve mogućnosti. Bez obzira što je na trenutak umakao i bez obzira da li će ga pronaći ili ne, on će ili završiti u zatvoru ili ako ne u zatvoru onda na slobodi ali u svakom pogledu on neće biti slobodan. Njegov problem ne može da se reši. Njegov život je život roba koji ništa ne radi da to promeni jer kao i ostala trojica, beže od stvarnosti i zbog toga ne mogu realno biti slobodni.
Filip jedini odlazi u inostranstvo ali pitanje je da li će tako rešiti probleme.
''Metastaze'' govori u ime svih neprilagođenih generacija mladih ljudi koja nije imala od koga da nauči da vrednuje normalne postulate života jer je odrastala u doba ratova, opšteg haosa i bezumlja. U vreme kada je trebalo da se oforme njihove ličnosti i da postanu ljudi, niko im nije pružio šansu da posmatraju svet na pozitivniji način.
Filip, Krpa, Kizo i Dejo su marginalci. Niko od njih nema vodilju koja će ih usmeriti na pravi put. Problem je nastao odavno, metastazirao i više nema povratka.
Pitanje je samo koliko su oni krivi za to, koliko njihovi roditelji, a koliko nezdrava sredina u kojoj žive i koja im ništa dobro ne nudi.
''Metastaze'' je pravi urbani film iz koga će oni koji znaju da prepoznaju suštinu, shvatiti i poruku. Činjenica je da ''Metastaze'' poručuje iznad svega da neprilagođeni mladi ljudi u sebi nemaju mehanizam orjentacije prema pravim vrednostima i merila koja će ih odvesti ka pravim realnim aspiracijima. Oni koji su izgubili odavno kompas, neizlečivo su krenuli ka dnu. Iako su Filip, Krpa, Kizo i Dejo našli privremeni lažni lek u opijatima i agresiji kao izduvni ventil zbog nezadovoljstva, realno ne postoje lekovi koji ih mogu izlečiti jer je bolest metastazirala.

Branko Radaković