Autor Mladen Đorđević je odlučio da napravi ostvarenje u kome se trudio da stvori što mučniju atmosferu za gledaoca. Želeo je da napravi film sa što više ubijanja, perverzije, golotinje i u svemu tome je uspeo. U svemu drugom nije. Iako je izjavljivao u javnosti da je ''Život i smrt porno bande'' stvorio za intelektualni deo publike, dolazimo do zaključka da to nije ostvario ni u jednom elementu svog ostvarenja jer je realizovao film u kome imamo ubijanje radi ubijanja, seks radi seksa, nasilje radi nasilja, naga tela i uvrnute likove, a u svemu tome nema nikakve poruke, mudrosti, pa ni smisla. Prema tome ovaj film je promašaj veka u umetničkom smislu, a ne najbolji film u poslednjih dvadeset godina kako su mediji to hteli da predstave. Isti ti mediji su lansirali i priču kako je to najšokantniji film ikada snimljen kod nas. Mogu se recimo složiti sa činjenicom da je to film koji kod publike može izazvati osećanje mučnine, verovatno više nego bilo koji drugi do sada snimljen kod nas ali šta danas znači biti šokantan više niko zaista ne može da objasni, a svi pričaju o šokantnosti.
Ljude više zaista malo šta može da šokira i polemisati o tome šta je šokantno a šta ne je nešto čime niko ozbiljan ne bi trebao da se bavi ali pošto se o ovom filmu govori kao o šokantnom ostvarenju, smatram da je potrebno razjasniti taj termin koliko je moguće i izanalizirati sveopštu nemoć i neznanje današnje medijske strukture.
Pre svega, šokantan film nije onaj koji po svaku cenu mora od početka do kraja da bude perverzan. Scene nasilja ne moraju da budu sa puno krvi ili da non-stop neko nekog ubija kao što je to u ovom slučaj jer šokantnost se može postići i bez krvi ali tako ne razmišlja dobar deo današnjih mladih autora, pa kao pubertetlije misle da je šokantan film samo onaj koji poseduje bezočno sakaćenje. U svemu tome podržava ih i neobrazovana publika, a što je najgore i mnogobrojni kritičari koji na taj način dokazuju da su pre svega ili korumpirani, pa samim tim možemo zaključiti samo da su neobjektivni ili prosto rečeno neobrazovani.
U javnosti se tako pojavio niz kontradiktornih i besmislenih izjava mladih novinara.
Mnogi tvrde da je film i originalan i da predstavlja nešto novo u kinematografiji ali to nije tačno. Ovakvih filmova ima na tone, što znači da on nikako nije ni inovativan, ni originalan. Scene seksa i prikazi obnaženih tela su se mogle videti na primer i pre skoro četrdeset godina u ostvarenjima italijanskih reditelja Tinta Brasa i Pjera Paola Pazolinija, a izvesne grozote snimljene su mnogo pre toga. 1929. čuveni Španci: slikar Salvador Dali i reditelj Luis Bunjuel snimili su u ''Andaluzijskom psu'' verovatno najmorbidniju scenu ikada snimljenu na svetu u kojoj možemo videti rasecanje oka britvom. Sa druge strane ''Andaluzijski pas'' je vredan i sa umetničke strane jer je između ostalog tada bio veoma inovativan u to vreme ali od tada pa do danas svet je snimio razne grozote, pa tako da snimati iznova svakojake morbidnosti ne predstavlja više nikakvu vrstu inovacije. Ako treba da se ponosimo samo zbog činjenice da smo možda snimili najmorbidniji film do sada u Srbiji, u redu, ali činjenica je da ništa novo nismo postigli u svetskim razmerama. Ovaj film biće samo trenutno aktuelan i tu se priča završava ali to ne znači da se bilo šta značajno desilo u domaćoj kinematografiji.
Priča da su se ljudi oduševili u inostranstvu je smešna. Istina je da je ''Život i smrt porno bande'' učestvovao na inostranim festivalima ali inostranu publiku u globalu ne interesuje ovaj film. Zašto bi ih i zanimao kada imaju mali milion sličnih? Napraviti film sa grozotama kod njih je normalna pojava. Njima to nije šokanto.
Danas, po svaku cenu biti perverzan ne znači ništa ali očigledno da većina mlade generacije kod nas nema pojma o istoriji kinematografije, pa im je ovaj film fantastičan. Određeni deo publike smatra da bi i Radivojević i Žilnik mogli da pozavide Mladenu Đorđeviću ali ne znam samo na čemu. Radivojević ima u svakoj sceni gde je hteo da šokira i umetniču metaforu i duboku poruku zbog čega je ta scena baš takva, dok kod Đorđevića toga nema.
Film nema veze ni sa ''crnim talasom'' kao što to navode pojedini novinarčići, a uz to obožavaju da dodaju kako je ''Život i smrt porno bande'' uz još neke nove filmove velika prekretnica za našu kinematografiju, pa sve to nazivaju ''novi film''. ''Crni talas'' i ''novi film'' su stare kovanice. ''Crni talas'' se kod nas desio u drugoj polovini 60-ih godina XX veka, a takođe su tada neki sineasti znali da to nazovu i terminom ''novi film''. Izgleda da ni mladi kritičari ne znaju osnovne stvari iz domaće filmske istorije kao i određeni deo publike ili vole da se malo više zanose jer je ''crni talas'' bio i prošao i kako sada jedan film koji je navodno moderan može da se upoređuje sa ''crnim talasom''? Ne može da se u isto vreme kaže da je film svež i nov a da je u isto vreme u stilu ''crnog talasa''. Možda je to i moguće ali ne i u ovom slučaju.
Ovaj film nema veze ni sa Žilnikom. Jedino što je tačno u konstataciji pojedinih kritičara da film podseća na Žilnikov stil je ta da i Mladen u filmu ima naturščike koji baš i ne glume dobro. Sve ostalo nema veze sa Žilnikom, a i da ima, to onda samo može da bude još jedan element koji može da opovrgne konstatacije onih koji tvrde da je film i originalan i da je u stilu Žilnikovih ostvarenja jer su to onda kontradiktorne izjave.
Moram priznati da su mi čak neke scene na početku bile duhovite i smešne ali se raspoloženje kasnije izmenilo kada su krenula bespotrebna ubijanja.
Glavni junak Marko je diplomirani reditelj koji želi da snima horore i fantastiku ali nailazi na nerazumevanje kod producenata noseći sa sobom scenario za film ''Nekršteni dani'' prema motivima iz domaće mitologije. Na žalost, svi smatraju da takav projekat nije profitabilan. U jednoj kafani upoznaje porno reditelja Caneta koji već sledećeg dana pokušava da vrbuje Marka i to mu polazi za rukom. Marko tako postaje porno reditelj. Međutim, glavni junak pored klasičnih pornića snima i socijalno-politički porno film ''Sremska trava zaborava'' gde unosi određene inovacije u porno film što se Canetu nikako ne sviđa jer on želi klasičan pornić. Pošto je taj film snimio za Canetov novac, prinuđen je da pare pronađe i vrati ih Canetu. Ubrzo upoznaje propalu glumicu Unu koja igra male uloge u nebitnim predstavama i njih dvoje započinju ljubavnu vezu, a sa njom Marko ubrzo osniva prvi porno teatar u Beogradu.
Pored njih tu su Vanja, Dragan, Sofija, Darinka, Rade, Džoni i Maks. Svi oni su otpadnici današnjeg društva.
Njihovu prvu predstavu prekida policija, a ispostavlja se da je to učinjeno zbog toga što Marko duguje novac Canetu, a Canetov brat je policajac, te ga oni zajedno istuku jer je Cane kivan na njega i zbog toga što mu je uzeo glumce njegovih pornića za predstave. Ekipa odlučuje da zbog toga napusti Beograd i kreće na turneju po malim mestima Srbije.
Uskoro im se posle prve predstave pridružuje i transvestit Marko koji voli da ga zovu Ceca, a glavni junak dobija perverznu ponudu od Franca koji živi u tom selu u kom su održali tu svoju prvu predstavu. Inače, iz Berlina, Franc u tom selu živi od 1991. kada je došao kao ratni izveštač jer je prednost bila poznavanje jezika, a on je odrastao u Jugoslaviji. Pošto je bio na svim ratištima jedan čovek iz Njujorka ga je zamolio da kamerom beleži strahote rata i on 93. saznaje da postoji tajno tržište filmova sa prizorima ratnih užasa koje kupuju bogataši po ekstremno visokim cenama. Pošto trenutno nema puno posla kao ranije ali smatra da je Balkan pogodno mesto za to Franc predlaže Marku da radi filmove za njega tako što bi radio snaf predstave koje bi ujedno i snimali. Franc je zapravo producent za poseban žanr filmova poznat kao snaf. Za one koji ne znaju snaf je perverzni ''žanr'', a snaf filmovi prosto rečeno sastoje se iz scena u kome neka osoba biva zaista ubijena. Namenjen je uglavnom za sadiste koji uživaju da gledaju realna ubistva.
Marko u prvi mah ne želi da pristane na to, međutim kada ih kivni i poludeli meštani jednog sela sve budu silovali, Marko odlučuje da prihvati Francov predlog a i svi ostali iz trupe. Akteri snafa su dobrovoljci tj. oni koji su se sami odlučili za kraj. Novac tako ne bi zadovoljio samo trupu već i porodice glavnih aktera. Prvi se sam kasapi nožem i to su verovatno najodvratnije najmučnije scene u celom filmu.
Drugi akter je otac dvoje ćerke koji umire od raka na jetri koji je dobio kao posledicu toga što ima sidu koju je dobio na ratištu preko igle. Treća žrtva je lokalni siledžija i nije dobrovoljac, već ga na prepad otimaju i režu testerom. Rade mu odrubljuje glavu. To sakaćenje testerom je već viđeno dosta puta u američkom serijalu filmova ''Teksaški masakr motornom testerom'' samo što su tamo scene znatno brutalnije. Kod nas su se mnogi šokirali zbog te jedne scene, dok u samo jednom delu filma ''Teksaški masakr motornom testerom'' imamo bezbroj takvih kadrova. Još jedan dokaz da je Mladen prilično neinovativan. Dakle, ništa nije novo uneo, već je samo iskopirao američke fore i izmiksao ih.
I do kraja filma imamo samo niz bespotrebnih scena krvoprolića. Džonija ubija policija, Dragan napušta trupu, Maks se besi, Ceca umire, Darinka i Rade napuštaju takođe grupu i odlaze u Beograd ali i oni ginu u saobraćajnoj nesreći zajedno sa Sofijom koja je pijana vozila. Ni ostatak likova ne ostaje živ. Marko će ubiti Franca, Caneta i njegovog brata koji će pre toga zaklati Vanju i u poslednjim scenama Marko i Una će izvršiti samoubistvo tako što će prerazite vene.
Ako na trenutak uzmemo da razmotrimo priču, koju potencira autor ovog ostvarenja u medijima, da film slika metaforično mazohizam i sadizam našeg društva i na taj način ga kritikuje jer imamo već dugo situaciju u državi gde se mnogi ljudi usuđuju da rade razne prljave poslove zbog novca, dolazimo do zaključka da ni to nije tačno. Pornografija zaista jeste svuda prisutna na svakom mestu u psihičkom i fizičkom smislu ali ako je autor već hteo da prikaže situaciju u zemlji onda je to mogao i na hiljadu drugih načina jer ovo nije kritika države, niti društva, već bljuvotina radi bljuvotine pošto glavni akteri filma ne rade sve te gadosti jer nemaju šta da jedu, pa su prinuđeni, već iz nekih drugih razloga. Marko bi po svaku cenu da snima film, Darinka i Rade su bračni par navučen na drogu, Una bi da bude glumica po svaku cenu dok su Džoni i Maks gej par koji boluje od side. Niko dakle ne radi to zato što mora. Da to rade zato što nemaju šta da jedu onda bi to već bila ozbiljna kritika društva i države. Ovako je film totalni nonsens. Autor je želeo samo da bude odvratan po svaku cenu i to je sve. To može svako i to nije nikakva umetnost, niti kritički osvrt države.
I konstatacija da je to najbolji film u poslednjih dvadeset godina je vrhunac neukusa. Po tome ispada da ko snimi najodvratniji film znači da je ujedno snimio i najkvalitetniji film. Ne znam samo od kada važe merila da što je grozniji i ogavniji film znači da je i kvalitetniji. Možda je ''Život i smrt porno bande'' najmorbidniji, mada i to je relativno. Bilo je još filmova sa morbidnim scenama u prvoj deceniji XXI veka kod nas. ''Buđenje iz mrtvih'' i ''Miloš Branković'' su verovatno najekstremniji ali to su i odlični filmovi koji ni u ludilu ne mogu da uđu u istu kategoriju ako govorimo o kvalitetu.
Sigurno je i da je recimo šokantnija i potresnija scena iz odličnog filma ''Četvrti čovek'' u kojoj glavni lik Lazar saznaje ko je ubica njegovog sina i žene od bilo koje scene iz ostvarenja ''Život i smrt porno bande''.
Bar da je kraj bio drugačiji možda bi od filma nešto i ispalo.
Kada uz sve što sam naveo dodamo i činjencu da je jedino dobro odglumio u filmu Srđan Miletić koji tumači lik Caneta, možemo samo doneti realni zaključak da je ''Život i smrt porno bande'' amaterski pokušaj da se stvori srpski horor u američkom stilu. Sve u svemu, nema gore kombinacije.
Branko Radaković