Mešanje žanrova je u današnje vreme neminovnost, ako želite da u svoj zvuk unesete bar dašak originalnosti, ako se to uopšte može tako nazvati. Možda bi bolje bilo to nazvati ličnim pečatom. Astronoid je američka petorka koja ima čak tri gitare u bendu + ritam sekciju i ovo im je drugi album. Neobično je to što je nazvan po imenu grupe, pa sam (pogrešno) shvatio da im je ovo debi. Nije. Prvi album, “Air” su izdali 2016. i na portalu “Metal Storm” bio je proglašen za debi album iste godine.

Ipak, u ovom tekstu ćemo se zadržati na njihovoj drugoj ploči. Kao što rekoh, ovde je prisutno mešanje žanrova i stilova u priličnim količinama. Black metal blastovi sa atmosferičnim “shoegaze” melodijama, spuštanje ritmova, brejkovi, vokali nalik onima sa kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog veka kada je Velikom Britanijom, a kasnije i svetom protutnjala oluja zvana “Madchester”, kada su bendovi kao što su Stone Roses, Happy Mondays, Charlatans, Inspiral Carpets i još gomila drugih zasvirali pop-rock za disko podijume i osvojili planetu Zemlju u muzičku industriju. Ta oluja je bila kratkog veka, ali je ostavila duboke tragove. Trideset godina kasnije te tragove nalazimo i na albumu “Astronoid”. Pored navedenih uticaja ovde ćemo naći i tragove djenta, post metala i uticaja bendova kao što su Alcest, Deafheaven, Naïve ili Tesseract. Gitarski zvučni zid pokatkad me podseti na Slowdive, Swervedriver ili My Bloody Valentine, pogotovo u kombinaciji sa falsetom pevača Breta Bolanda.

Iako je album kvalitativno ujednačen, bolje od ostalih na ploči su mi pesme: “Breathe” (sa vrlo zaraznim rifom u pozadini), “I Dream In Lines” (prvi singl/spot sa albuma), “I Wish I Was There While The Sun Set” (prilično brzog ritma sa odličnim gitarskim solom) i finalna “Ideal World”.

Kao što rekoh originalnost iliti lični pečat je u današnje vreme jedna od krucijalnih stvari, stoga ovaj album zaslužuje vrlo visoku ocenu. 9/10
Zoran Popnovakov