Machina protiv metastaza
Posle Prve Oproštajne Turneje, [machina] je nedavno najavila novi album „FOLKLOR“, a ubrzo potom i prvi singl prikladnog naziva „Metastaze“. Na Metastazama su sarađivali sa frontmenom benda Letu Štuke, Dinom Šaranom. Saradnje [machini] prijaju i te pesme nose posebnu draž, poput recimo verovatno najpopularnijeg hita (ako [machina] može imati hitove, pošto su televizijski i radijski potpuno nevidljivi) ’Seksi Shaman’ (saradnja sa bendom Zoster), ’Spasitelj je stigao’ (Biške, koji im gostuje na još nekoliko pesama), ’Sahrana’ (gde gostuje jedan drugi Šaran), da ne nabrajam dalje, ali ova gostovanja služe da bi se vokalna dinamika ovog benda podigla na sledeći nivo.
Metastaza je širenje kancerogenih ćelija sa jednog na druge organe. Jednako opasno, metastaziraju i ideje. Sve što je čovek u svojoj evoluciji stvorio kako bi lakše napredovao, u jednom momentu biva načeto mržnjom, biva obojeno zlom. Svaka religija, svaki -izam, svaka nauka. Jednako prisutni u nama su ljubav i mržnja i samo od nas samih zavisi da li ćemo zbog naše zastave, grba, u Isusovo ili Alahovo ime ljubiti svog suseda ili mu kuću paliti i decu klati.
Idejne metastaze prate nas od samog početka misli, kada smo konačno stvorili oružje kako bi nam reči bile glasnije. Te reči postajale su knjige, sveti spisi koji isto veličaju život i smrt, slave ljubav i mržnju.
Neka spisi/religija bude prvi Mrak. Svetost vere pomračena nametanjem iste. Ne znam da li je devojka koju spaljuju zaista i bila veštica ili je samo odbila udvaranje moćnika, ali svakako, bolje da ćutim.
Metastaze ideja lepo se slažu sa metastazama kukavičluka, metastazama pokornosti, potrebe da se ne bude Marija u stadu, već poslušnik koji veruje da posle njive ništa je, koji ako ne želi i ne sanja, može biti srećan tim mrvicama koje kupi sa poda.
[machina] nastavlja sledeću celinu terajući od sebe pesmu koja umesto sreće i kafane, slavi pokolje i krvave bahanalije. Pesma krvi lako uđe u uho, a posle se, malo drugačija, izlije na papir i Šaran je proklinje, tera sa svog stola i sa svog papira. I tu nam [machina] kaže ’no pasaran’, neće proći, ne sme proći – to, zajedno sa easter egg stihom koji pominje trijumf volje, Machina otkriva da, iako se stihovi bave hiljadugodišnjim metastazama, njih najviše brine narastajuća snaga neofašizma koji guguče sa sise Evrope.
Neka pesma/nacionalizam bude drugi Mrak. Radost i veselje što slave pokolj i genocid.
Dolazimo i do trećeg dela pesme, čudno, ali skraćenog za jednu strofu. Prve dve celine, sastojale su se od tri strofe sa refrenom između, ali kod pokretnih slika imamo dve strofe. Svakako, [machina] nije ’radio friendly’, tako da dužina numere nije razlog, ali (i ovo je baš nagađanje) ako gledamo istoriju umetnosti, filmska je najmlađa ako pratimo klasičnu podelu. Prvih šest umetnosti su starogrčke - arhitektura, ples, vajarstvo, muzika, slikarstvo i književnost. Skup svih tih umetnosti spojenih u jedno i prezentovane kroz novi medij je upravo sedma – filmska. Čak i ovoj tradicionalnoj podeli može se zameriti (ples – pozorište – film, kao formati istog?). Osma je fotografija, iako je ona vid instant slikarstva, ali sa sopstvenim zakonima i pravilima. I na kraju strip, kao međuformat slikarstva i filma. Tako da, film, kao definitivno najmoćniji oblik od novonastalih i najmlađi je u svom metastaziranju, iako Trijumf Volje, kao i američki pandan Rođenje Nacije, su male mace naspram današnjih poručenih ’dokumentaraca’, propagandnih emisija, podkasta i svega drugog što su ’pokretne slike’ izrodile. Dovoljno je pomenuti naručeni dokumentarac ’Not in my country’ ili nedavnu emisiju Zlo Doba (za čitaoce van Srbije, prvi slavi Rio Tinto, prikazujući ceo narod kao glup i potrošan, drugi targetira novinare i neistomišljenike režima). Od ekstremnog desničarstva do ekstremnog woke-izma, pojedinac koji nema dovoljno vremena da i istraži ono što degustira i što mu se servira, lako postane mikroćelija makrometastaze.
Naravno, film je ovde prvobitni oblik onoga što se sada sveukupno naziva medijima. Nema potrebe da Leni Riefenstahl hvali naciste, kada će to sad svaka Jovana Jeremić ili Jovana Joksimović svakog dana raditi uz malo obećanje novca, privilegija i šećera u prahu a la Lukas.
Neka film/medij bude treći Mrak.
A dalje? Što brže živimo, to nas više Mrakova miluje, čekajući da nas ta brzina liši obazrivosti. Ako se na Prosečnog ne prikači ideja nacionalizma, možda poveruje da mu je krst napadnut od strane polumeseca? Ko sa kim spava, a njega nisu pitali da li smeju? Ko šta sluša, ko za koji tim navija? Pa, da li postoji dovoljno mali razlog da se mrzimo? Boja kože je demode, sad mrzimo boju kose!
Koliko Mrakova iz mrakova vire i čekaju? Ako su, zahvaljujući lažima i brzom širenju istih, u čovečanstvu metastazirale ideje, da li smo mi metastaza Prirode? Ako nastajemo iz ljubavi i seksa, što su nam fetiši mržnja i klanje?
Ceo svet je u kurcu. Samo, to oni nekako lepše kažu.
Volite se, jer svetlo je u ljubavi.
A što se pesme tiče, više je rokerska nego recimo pesme sa prvog i drugog albuma, ali čini mi se da su sa ’VoliM’ i ’Matria’ izdanjima pronašli zvuk koji im prija i sada taj zvuk neguju i špikuju ovakvim jebenim tekstovima
.
VoliM!
PS – i dalje je najbolja pesma iz mašinarijuma – „Prozori Dženehema“;
PPS – tokom pisanja i sređivanja ovog teksta, slušao sam [machina]-u, Amenra i Auroru, pa eto;
PPPS – U međuvremenu izašao je i singl „Tragovi“, najavljen je datum izlaska albuma i mini balkanska turneja;
Marko Yog Trivunčević