Održan ovogodišnji Beldocs - 18. put
Helly Cherry
Beldocs - međunarodni festival dokumentarnog filma, ove godine proslavio je sa nama svoje punoletstvo. More ozbiljne doku selekcije.
U beskrajna neba gore i dole odveo nas je 25-ominutni morski kolaž, "Bahar Biss" (Just sea) snimljen 2023. na malteškom ostrvu Gozo. Rediteljka Franziska von Stenglin iz Berlina, nakon porodičnog gubitka odlazi na ostrvo i upoznaje se sa entuzijazmom i melanholijom ribolovačke tradicije. Na liticama, gde ribolovci kontempliraju i pecaju u odavno praznoj morskoj uvali, otkriva novu dimenziju pustoši u čoveku, moru i nebu. Vetar će odneti sve. Kratki kolaž atmosfere zadire duboko i secira gubitak nasleđa, zaborav sakralnih verovanja i dinamike. U rukavcima odela progresa modernog doba ostaju samo prazni talasi u praznom čoveku dok je nit odnosa prirode i tradicije zauvek narušena.
Vetar nas nosi dalje. U pesku Saudijske Arabije upoznajemo i pratimo „Azzu“ i doživljaj hermetičnih i rigidnih elemenata društvenih normativa njene zemlje. Rediteljka Stefanie Brockhaus oblači nam abaju i pridružuje se Azzi na hodočašću koje donosi intimnu priču o traumi, refleksiji, snazi i hrabrosti žene koja se nosi sa surovim i zaostalim sistemom. Velikim naporima širi horizonte života, postaje instruktorka vožnje za žene, u cilju sopstvene nezavisnosti i bolje budućnosti za svoju decu. Ugrejala nas je zrakom uspomena iz detinjstva, nadom većom od dina i neba, nepokolebljiva u borbi sa živim peskom kolektivnih shvatanja.
Vetar nas ne pušta iz vrtloga sve do zvezda, i onda padamo i one padaju sa nama. Kroz kosmička strujanja uhvatili smo retke fragmente intime jedne nebule nad punoćom i tragedijom sudbinskog sunca. U neminovnom kraju, bar ovde na tlu, zaborava joj neće biti. U filmu "Maria Callas, Monica Bellucci: An Encounter" Yannisa Dimolitsa i Toma Volfa, otvoren je portal u memoare i arhiv koji nam daje emotivni tok obe umetnice i Marijinog unutrašnjeg sveta, dihotomije javnog i privatnog. Golog u svojoj suštini, ranjivog, ranjavanog, nemogućeg, nedostižnog, nežno ženstvenog i gladnog, suprotnog od javnog naličja. Realnost je predstava za oči a duša leži odmah iza, u svojoj modroj postelji stvaralaštva.
Nadahnuti gurnuli smo nebo za nezaborav još jedne zvezde saputnice. Ona je primordijalna u težini duha, mistična i neustrašiva u davanju. Nisu samo Medejom povezani Pazolini i Kalasova, već stanjem duha u ljubavi. Pomračenjima Heliosa. Večnim sutonima duše. Njegov duh, duboko utkan u kamen identiteta i avangardnog stuba italijanske kulture i istorije, sa nama je i u omažu "La passion selon Beatrice". Beatris Dal, inspirisana besmrtnom klasikom posećuje korene i korake Pazolinijevog stvaranja evocirajući iznova ključne tačke života i delovanja. Antičke patine. Živi mit, živi film, živi pesnik, živi Pazolini. Rediteljske zasluge nosi Fabrice Du Welz, kojem je ovo prvo doku ostvarenje, a radio je igrane filmove od kojih ću spomenuti Vinyan kao najdraži, belgijsko francuski majstor inicijacije iskonskih atmosfera.
U smiraju vetra, sa zlatnog svoda padamo danima. I padamo u bore neolita i mezolita, Dunav nas pokriva u vodu, ribu, kamen. U Lepenskom Viru, "Gvozdenoj kapiji" Barbare Knežević, kroz dijalog duhova klisure i semantici sedimenata, istražujemo tokove vinčanske i starčevačke kulture i eko sistema akvatičkih prizmi kroz vreme tehnoindustrijskog razvijanja. Metamorfno uklesano u večnost.
Iz dubina vraćamo se u skorašnji arhitektonski identitet i sentiment u filmu "Inventar" Ivana Markovića, drugo dokumentovanje koje je posvećeno Sava Centru kao svetskom koliko i našem nasleđu. U kolosalnoj geometriji konstrukcije statični i sleđeni posmatramo njeno renoviranje - uništavanje, lomljenje, struganje do obezličenja. Ne gubimo samo Centar.
Bezlični i sunovratom izmoreni nestajemo u hladnom.
Izvadio je led iz ponora sitne duše naše, stanovnik usamljenih hipnagogičnih brda Bosne i Hercegovine. U filmu Maje Novaković "Ko će pokucati na vrata doma mog" on nas je prigrlio u ognjište večne vatre i podelio sa nama breme surove svakodnevnice. U rutini nošenja osame, melanholije noći lišene sna, mrakovima novog starog jutra, ujedinjeni smo u efemernom grču ljudskog postojanja i samoći kontemplacije. Dok se dah ledi na šarenom vrtu ćilima čekamo da svane i obistini se, čak i kada se čini da nas je sve zauvek zaboravilo. Na rubu zatrpanog vremena smo kopali sve do fosila iskrene emocije. Razum kamenog lica.
Neke od projekcija će biti dostupne za online gledanje do 3. juna a neke će se reprizirati u Tuckwoodu do 4. juna. Više o projekcijama ispratite na sajtu Beldocsa.
U beskrajna neba gore i dole odveo nas je 25-ominutni morski kolaž, "Bahar Biss" (Just sea) snimljen 2023. na malteškom ostrvu Gozo. Rediteljka Franziska von Stenglin iz Berlina, nakon porodičnog gubitka odlazi na ostrvo i upoznaje se sa entuzijazmom i melanholijom ribolovačke tradicije. Na liticama, gde ribolovci kontempliraju i pecaju u odavno praznoj morskoj uvali, otkriva novu dimenziju pustoši u čoveku, moru i nebu. Vetar će odneti sve. Kratki kolaž atmosfere zadire duboko i secira gubitak nasleđa, zaborav sakralnih verovanja i dinamike. U rukavcima odela progresa modernog doba ostaju samo prazni talasi u praznom čoveku dok je nit odnosa prirode i tradicije zauvek narušena.
Vetar nas nosi dalje. U pesku Saudijske Arabije upoznajemo i pratimo „Azzu“ i doživljaj hermetičnih i rigidnih elemenata društvenih normativa njene zemlje. Rediteljka Stefanie Brockhaus oblači nam abaju i pridružuje se Azzi na hodočašću koje donosi intimnu priču o traumi, refleksiji, snazi i hrabrosti žene koja se nosi sa surovim i zaostalim sistemom. Velikim naporima širi horizonte života, postaje instruktorka vožnje za žene, u cilju sopstvene nezavisnosti i bolje budućnosti za svoju decu. Ugrejala nas je zrakom uspomena iz detinjstva, nadom većom od dina i neba, nepokolebljiva u borbi sa živim peskom kolektivnih shvatanja.
Vetar nas ne pušta iz vrtloga sve do zvezda, i onda padamo i one padaju sa nama. Kroz kosmička strujanja uhvatili smo retke fragmente intime jedne nebule nad punoćom i tragedijom sudbinskog sunca. U neminovnom kraju, bar ovde na tlu, zaborava joj neće biti. U filmu "Maria Callas, Monica Bellucci: An Encounter" Yannisa Dimolitsa i Toma Volfa, otvoren je portal u memoare i arhiv koji nam daje emotivni tok obe umetnice i Marijinog unutrašnjeg sveta, dihotomije javnog i privatnog. Golog u svojoj suštini, ranjivog, ranjavanog, nemogućeg, nedostižnog, nežno ženstvenog i gladnog, suprotnog od javnog naličja. Realnost je predstava za oči a duša leži odmah iza, u svojoj modroj postelji stvaralaštva.
Nadahnuti gurnuli smo nebo za nezaborav još jedne zvezde saputnice. Ona je primordijalna u težini duha, mistična i neustrašiva u davanju. Nisu samo Medejom povezani Pazolini i Kalasova, već stanjem duha u ljubavi. Pomračenjima Heliosa. Večnim sutonima duše. Njegov duh, duboko utkan u kamen identiteta i avangardnog stuba italijanske kulture i istorije, sa nama je i u omažu "La passion selon Beatrice". Beatris Dal, inspirisana besmrtnom klasikom posećuje korene i korake Pazolinijevog stvaranja evocirajući iznova ključne tačke života i delovanja. Antičke patine. Živi mit, živi film, živi pesnik, živi Pazolini. Rediteljske zasluge nosi Fabrice Du Welz, kojem je ovo prvo doku ostvarenje, a radio je igrane filmove od kojih ću spomenuti Vinyan kao najdraži, belgijsko francuski majstor inicijacije iskonskih atmosfera.
U smiraju vetra, sa zlatnog svoda padamo danima. I padamo u bore neolita i mezolita, Dunav nas pokriva u vodu, ribu, kamen. U Lepenskom Viru, "Gvozdenoj kapiji" Barbare Knežević, kroz dijalog duhova klisure i semantici sedimenata, istražujemo tokove vinčanske i starčevačke kulture i eko sistema akvatičkih prizmi kroz vreme tehnoindustrijskog razvijanja. Metamorfno uklesano u večnost.
Iz dubina vraćamo se u skorašnji arhitektonski identitet i sentiment u filmu "Inventar" Ivana Markovića, drugo dokumentovanje koje je posvećeno Sava Centru kao svetskom koliko i našem nasleđu. U kolosalnoj geometriji konstrukcije statični i sleđeni posmatramo njeno renoviranje - uništavanje, lomljenje, struganje do obezličenja. Ne gubimo samo Centar.
Bezlični i sunovratom izmoreni nestajemo u hladnom.
Izvadio je led iz ponora sitne duše naše, stanovnik usamljenih hipnagogičnih brda Bosne i Hercegovine. U filmu Maje Novaković "Ko će pokucati na vrata doma mog" on nas je prigrlio u ognjište večne vatre i podelio sa nama breme surove svakodnevnice. U rutini nošenja osame, melanholije noći lišene sna, mrakovima novog starog jutra, ujedinjeni smo u efemernom grču ljudskog postojanja i samoći kontemplacije. Dok se dah ledi na šarenom vrtu ćilima čekamo da svane i obistini se, čak i kada se čini da nas je sve zauvek zaboravilo. Na rubu zatrpanog vremena smo kopali sve do fosila iskrene emocije. Razum kamenog lica.
Neke od projekcija će biti dostupne za online gledanje do 3. juna a neke će se reprizirati u Tuckwoodu do 4. juna. Više o projekcijama ispratite na sajtu Beldocsa.
Smiljana Mirkov