Stalone jeste izgradio karijeru kao mišićavi testosteronski heroj radničkog naroda, bilo da je u pitanju Roki ili Rambo, ali nekoliko puta Stalone je, shodno prirodnom staništu svoje harizme i porekla, glumio i opake mobstere i kakve krimogene face i to mu je neobično ležalo, bilo da je u pitanju bleskasta komedija Oskar ili rimejk Get Carter-a.

U Tulsa king-u vremešni Stalone je sveže s robije pušteni mafijaš koji je u klinču i zavadi sa svojom „radnom organizacijom“, koja ne ceni baš njegovih 25 godina iza roštilja i odluči da ga pošalje u Olklahomu, tj. u Tulsu, ne bi li ga se nekako rešila, a to je otprilike kao da ste Napoleona oterali na Elbu, što i sam Stalone citira u jednom trenutku.

Međutim, dok kažeš „piksla“, „reket“ i „ucena“, Staloneov mafijaš Dvajt (General) razvija nekoliko lukrativnih biznisa u zaostaloj Tulsi i pritom stvorivši nekoliko prijateljstava, opasnih rivalstava i čega sve još ne, pritom pokušavajući da se izmiri sa bližom familijom koja njegovu robiju vidi kao zastoj u njihovoj komunikaciji.

Tulsa king nisu „Sopranovi“, ima ovde i glumačkog šmiranja i neozbljnosti i pretrčavanja preko situacija, ali je u pitanju zabavna i brza serija koja se umnogome oslanja na lik i delo dobrodržećeg Stalonea koji i u 75. godini zaista bez po muke nosi centralni lik sa određenom dozom autoriteta, poverenja i suptilnosti, izgledajući i dalje kao najopakija bitanga kad god ušeta u neku prostoriju.

Tejlor Šeridan, kreator ove serije, radnju smešta u milje koji mu je poznat, okružuje Stalonea dovoljnim brojem likova i situacija, čineći centalnom temom onu o prihvatanju krivice za sopstvene grehe prošlosti i pokušaje da se stvar ispravi i ispegla koliko je to moguće, doduše u svetu u kome se te ispravke dešavaju pomoću bejzbolki i teškog naoružanja.

Dobar deo humora kojim serija obiluje proističe iz zanimljivog sudara Staloneovog ocvalog mafijaškog koda sa savremenim svetom koji je 25 godina gledao iz zatvorske ćelije.

Slobodan Novokmet