Kao da je i usputnim filmskim prolaznicima ove godine jasno da dodela Oskara ne intrigira praktično više nikoga i da će je prespavati čak i neki najtvrdokorniji filmski ljubitelji.

Nekada glamurozna šarada holivudskog glamura kao ekvivalent domaćoj šatorskoj svadbi umela je da izmami pred ekrane čak i one koji su samo hteli da vide hoće li ko spoplesti na crvenom tepihu, dočim je danas interesovanje za tako nešto u ravni gledanosti stonoteniskog turnira u opštini Palulula. Za to je svakako odgovoran koloplet više različitih faktora koji nisu generisani juče i koji se već dugo kuvaju i gljivično razmnožavaju u nekada prestižnoj „fabrici snova“. Ovde ćemo pokušati taksativno da ih pobrojimo i identifikujemo.


Pandemija i rat u Ukrajni – Ako počnemo od utiska o slabom interesovanju, prvo treba da identifikujemo očigledne krivce, a to su pandemija koja još uvek u vidu crne senke lebdi nad svim javnim dešavanjima u svetu i rat u Ukrajnini koji, zapravo, pola planete drži u nekoj vrsti zebnje i neizvesnosti. Teško je pod velom dva tako tragična događaja, koji su se globano odrazili na sve aspekte društva i koji se guraju na dovratku civilizacije ko će pre i robusnije da razvali kuću, održati čak i neku mimikriju bezbrižnog glumura koji sa sobom povlače dodele nagrada. Pred ovakvim globalnim pretanjama koje iz korena menjaju što naše shvatanje geopolitičkih odnosa u svetu, što bacaju sumnju u bilo kakvu normalnost budućeg života, sve drugo deluje pomalo redudantno i izlišno.

Dodeljivanje nagrada „po ključu“ – Vremena kada su nagrade dobijali filmovi kao što su Vatrene kočije ili Titanik sada deluju kao bezbrižna i beslovesna. U poslednje vreme očigledno je da filmovi koji dominiraju nominacijama moraju biti na neki način kritički ili problemski usmereni ka nekom socijalnom, političkom ili ekonomsko-ekološkom pitanju, ili se baviti rodno-seksualnim idetnitetom, pitanjem rase, manjina i sl. Pogledaje samo prethodne dobitnike – Nomadland, Parasite, Green book, The Shape of water, Moonlight, Spotlight, dakle moramo da idemo do 2014. i filma Birdman da bismo našli jedan film koji za temu ima glumu, teatar i identitet umetnika, a ne neku od „problemsko-identitetskih“ tema kakve su rasizam, homoseksualizam i sl., a kada je „ključ“ za dodelu nagrade unapred iskovan, to oduzima svaku draž, nepredvidljivost i šmek bilo kojoj nagradi koja posteje pre pamfletska medalja za angažovanost nego evaluacija nečijih umetničkih dometa. Setite se samo situacije u kojoj je film Moonlight odneo nagradu ispred nosa filmu koji je ipak slavljenje jednog arhaičnog, ali izvorno američkog žanra, koji je sav u slavljenju filma, posveti filmu i filmskoj umetnosti – La la land.

Smanjeno interesovanje za televiziju kao mediji – Kablovska televizija i striming servisi sve više, prvo u Americi a onda i u ostatku sveta, zahladnjuju odnos plebsa prema „živom“ prenosu, vrendujući svoje slobodno vreme na drugačiji način i želeći da budu konzumenti medijskog sadržaja pod svojim uslovima, ljudi se sve više okreću od žive telvizije i usmeravaju pažnju ka onim sadržajima koje mogu da kontrolišu, pauziraju, puste ponovo sutradan. Još jedino događaji kao što su Superbol mogu američku masu da prikuju za ekran, ostale trice i kučine deluju kao da se mogu konzumirati podgrejane sutradan na tihoj vatri.

Odricanje od glamura – Ovde nema koga drugug kriviti do Holivuda koji kao da je zaboravio šta je njegov osnovni izvozni proizvod, i ne, to nisu jeftine političke poruke liberalnih prosvećenika i angažovane mantre o klimatskim promenama i antiratni pokliči, već GLAMUR. Da, osnovni izvozni produkt fabrike snova je upravo to – SAN o nekom drugom svetu, pomalo šljokičastom i lažnom, ali zato zabavno priprostom u svom elitističko-ekstravagantnom senzacionalizmu besmisleno skupih toelata i ekscentričnih aksesaoara. Zato gledamo dodelu, da komentarišemo haljinu Džulije Roberts ili isturenu nogu Andželine Džoli, a ne histerično antiratno buncanje Šona Pena. Realnost nam se prikrada iz svakog kutka vrlo vešto, dajte nam tih par sati lažni san o lažnom glamuru, zamažite nam oči lepljivom smesom od svile, zlata i kadife, ne morate i vi, Holivude, tih par sati biti katodna cev koja će da nam bljuje socrealizam u mozak, svesni smo horora sveta u kome živimo i bez vas, dajte nam Šer sa nekim čudom na glavi, Bjork sa labudom oko pasa, i Treja Parkera i Meta Stouna obučene kao žene, dajte nam Benjinija koji gazi ljudima po glavama, Lorensovu koja je spopliće o haljinu, jednom rečnju – dajte nam šou, a ne američku verziju „Utiska nedelje“.

Baštinjenje političke korektnosti – Nominacije koje su počele da se dele po rasnoj i rodnoj zastupljenosti prvi su znak da je politička korektnost odnela šalu i da su kriterijumi za nagradododeljivanje skliznuli sa tasa umetnosti i spustili se u katastar ravnopravnosti. U takvom razmeru stvari, mnogi zasluženici bivaju skrajnuti, gurnuti pod tepih i zanemareni, a cela ceremonija podseća na pseudoliberalni antiestablišmenstki poligon u kome će se preslikavati rasni i socijalni problemi Amerike i sveta i večite nepravde, ugnjetavanja, razlike i diskrapancije ispravljati pozlaćenim statuetama. Sve češće dobitnici postaju samo još jedno podsećanje na to kako Holivud tobože tapše samog sebe po leđima izigravajući Majku Terezu dok mu u zakulisnim kuloarima stasavaju neki novi Vajnstini, Kozbiji i razni drugi izopačenjaci koji koriste filmsku industriju kao igralište za svoje duboko skrivene porive.

Deflacija nagrada koje prethode Oskaru – Dok dođemo do Oskara svi smo već nekako umorni od nagrada jer mu prethode Bafta, Globus, SAG, Cristics choice, National Board of Review nagrada i tako dalje. Iako nijedna od njih nema tradiciju i prestiž koje imaju Oskari, dovoljno je da se nekoliko dana vrte u medijima i da već i vrapcima bude jasno sa 90% preciznosti ko će u martu odneti Oskare, što nagradi oduzima bilo kakvu nepredvidljivost i draž neiszvesnoti. Umesto kao kruna sezone nagrada, Oskari mu onda dođu kao bajati lebac od prekjuče koji je svima zastao u grlu i koji je isto toliko i uzbudljiv.

Striminzi i promena načina distribucije filmova – Sledi turobna rečenica – Ni filmovi nisu više što su nekad bili, i to zaista nije daleko od istine. Sve je manje indi biskopiskih drama koje su mogle ako ne da osvoje nagradu onda uđu u uži krug i malo poremete konce budžetnijim filmovima, sve je manje ozbiljnobudžetnih holivudskih drama koje mogu da uđu u ozbiljne konkurencije, a razlog za to je što se srednjebudžetni film, ugavnom vezan za dramu, triler i romantičnu komedije, pomera polako na striming a tu mu je sudbina uvek neizvesna, da li će potpunti u moru istovetne ponude ili se pak izdići iznad proseka i nametnuti se. Da bi se uzdigao, neko mora i da ga promoviše, a da bi ga promovisao mora u njega da uloži, a pošto ga nema u bioskopima, pitanje je koliko mu se to isplati, i zapravo, koliko ljudi uspe na strimerima da vidi te filmove pre same dodele. Nije isto držati film u bioskopu i na platformi, kada je na Netfliksu nekako gubi oreol ekskluziviteta i pretvara se u televizijski produk koji je uvek pri ruci, i kome fali promocije, lobiranja, bioskopskih premijera, slikanja, gostovanja po emisijama, sve ono što je ponekad lepa predigra pred orgazam same dodele.

Najbolji voditelji u Holivudu će pre voditi Malu maturu nego dodelu – Ozbiljni voditelji beže od Oskara ko đavo od krsta, a nekada to nije bio slučaj. Bili Kristal, Stiv Martin, Kris Rok, Elen Dedženeris samo su neka od imena koja su držala dodelu Oskara u malom prstu. Smanjena gledanost uslovila je bizarne eksperimente sa En Hatavej i Džejmsom Frankom, koji su spektakularno omanuli, ali sve je otišlo dođavola kada je Kevin Hart izbulingovan tviteraškom ruljom sa grabuljama i bakljama da odstupi od voditeljstva pre nekoliko godine zbog svojih Tviter grehova. Od tada je voditeljski posao dodele postao nešto kao tabu i gaža koju niko ne želi jer zna da ga mogu kenslovati zbog jedne pogrešne šale ili malo lascivnijeg humora. A dodeli prosto treba domaćin, bez njega sve deluje kao brod pijanih mornara koji bauljaju svako na svoju stranu bez čvrste ruke. Ceremoniji treba kakav-takav gazda i MC koji će uspostaviti ton, razbiti monotoniju i ispuniti prazne deonice šarmom i humorom, setite se samo koliko je ljudi gledalo dodelu Zlatnih globusa samo da bi čulo Rikija Džervejza. Zar se bezvoditeljskih dodela iko i seća?

Slobodan Novokmet