Kako sam izlazio iz stana, nisam ni mogao da pretpostavim da će ovih nekoliko sati napolju da mi se pretvore u jedno lepo, istraživačko iskustvo.

„Otvorila se nova knjižara,“ veli Aca, dok mu zraci martovskog sunca pred proleće udaraju u plavkastu uniformu „Lagune“ (ili „Delfija“, ko će ga znati više?). Merkam ja mange u uglu, ali svakako slušam pomno. „’Treći trg & Srebrno drvo’ se zove, i baš izgleda kao mala, nekomercijalizovana knjižarica, kao da ima dušu.“ Razume se, ovo sam morao da overim, premda nisam imao pojma o dotičnom kraju u kome se nalazi, koji je Aca imenovao kao Čumićevo sokače.

Dobro, istorija je imenovala Čumićevo sokače, ali eto, ni to nisam znao.

Kako sam se prolamao kroz zauzet Beograd malo posle podneva ponedeljkom, zalomio sam pored „Tehnomedije“ i, pod tunelom punim praznih lokala, grafita, i vazda poznatog vonja urina, naleteo sam na dotično sokače. I odmah na prvi pogled, dve stvari su mi pale na pamet:
  • Ovo je, verovatno, umetnički i alternativniji deo Beograda koga su izgradili nezavisni stvaraoci i napravili u urbano gnezdo za nešto slobodnije duhove i duše
  • Ovo je, takođe verovatno, očiti pokušaj džentrifikacije.
Prva knjižara koju sam snimio je bila „Makart“, ali nju sam ostavio za kasnije, oran da overim ovu novu. Kako je bila zavučena unutar omanjeg šoping centra, zaputio sam se unutra i dobio dobrodošlicu od tanacke crnokose cure sa čoker ogrlicom. Manje od desetak sekundi nakon mog ulaska, čokerinka je razgovarala s nekim putem telefona – pretpostavio sam da je u pitanju neki saradnik – dok sam ja imao priliku da bacim pogled i po na knjižice po radnji. Ne bih li dao malo dobre karme novopečenoj knjižarici, uzeo sam jednu zbirku pesama i uredno platio čokerinki – nameravam da se vratim svakako, ovakve lokale bespogovorno treba podržati. Knjiga kojom sam se počastio je bila „Kćeri, zar ne vidiš da gorim“ autorke Ivane Maksić, inače koleginice po jeziku i meštanke mesta gde sam završio fakultet. Za sada mi deluje solidno, premda sam overio samo prvih par pesama. O dotičnoj zbirci ću nadugačko nekom drugom prilikom.

Naravno, moje bitisanje u sokačetu se nije završilo posetom interesantne čokerinke i knjižare u kojoj je radila. Odmah nakon toga sam svratio u pomenuti „Makart“, gde je jedna devojka nešto tamnijeg tena vociferno razgovarala s nekim putem telefona. Gle čuda, taj „neko“ je bila saradnica iz striparnice „Darkwood“. Budući da ne radi mnogo žena tamo, nekako sam pretpostavio o kome priča. Tu smo se ona i ja lepo izrazgovarali, mahom o knjigama, te sam napustio lokal zadovoljan.

Usledio je „Princ“, kafić sa simpatičnim dekorom i još simpatičnijom ptičicom u kavezu. Najsimpatičnije, pak, mi je bilo to što je konobarka bila tek nova na poslu, te se nervoza oko novog radnog mesta otvoreno videla. Nisam joj zamerio, podsetivši sebe na masu slučajeva gde sam ili naletao na novajlije na poslu, ili na ljude koji menjaju nekog kolegu dok nisu tu (samo prethodnih par meseci mi se i jedno i drugo desilo u „Novom Merkatoru“). Rešio sam da se, uz poeziju, malo častim i alkoholom, pa je usledio jedan suvi martini na ledu, beli, ka’ što je i red, ka’ što tradicija nalaže. A dok se ispijao martini, jedan papir, ponet zarad druge svrhe, je polako menjao oblik u origami lalu. Dotična lala se našla kod simpatične kelnerke, uz poruku da je dobila cvetak ne bi li se opustila na novom poslu. „Jao, hvala vam, jako ste ljubazni!“ reče jedan od najiskrenijih osmeha koji sam video tog meseca. „Jesam,“ odgovaram, i vrata zatvaram sa zvukom kikota u pozadini za šankom.

Posle „Princa“ na redu je bila „Mascom Store“ prodavnica ploča i diskova. Po ulasku, primećujem da je momak za kasom na telefonu, i nakon dvadesetak sekundi, pita čovek da li mi treba pomoć. „Odnosno, koliko god mogu da budem od pomoći,“ dodaje, „s obzirom da ne radim ovde, već menjam koleginicu.“ Zacerekao sam se u sebi, a njega sam pitao za koji kilogram džeza. Po bačenom pogledu na cene, odložio sam ovo zadovoljstvo za onaj trenutak kada mi je džep nešto teži.

Usledila je galerija „1250°“, sa jako prijatnim keramičkim kreacijama. Svaki uradak je imao cenu, premda sam samo jedno ime snimio – Iva Brkić. Upamtite to ime i posetite joj Instagram, valjalo bi. Pitao sam mlađanu radnicu peskovito smeđe kose da li su svi radovi dotične Brkićeve. Peskokosa je strpljivo odgovorila da je u pitanju zapravo kolektiv od 6 umetnika i da su u dotičnoj galeriji već godinama. Uz propratnu literaturu sa sve onlajn izvorima, napustio sam galeriju oran da se uskoro vratim.

Stepenište, oronulo i jadno, a svakako spiralno, mi je povuklo pažnju, te sam se uz isto uspeo, negde do polovine. Odozdo čujem neku ostariju gospođu kako me pita da li su vrata gore otvorena. Bacam pogled, i ovde mi čulo za džentrifikaciju proradi kao blesavo – vidim gore očajno odevenog čoveka kako čuri cigaretu i gleda me mrko. Odmah sam pomislio da je neki beskućnik u pitanju, pa sam se razmišljao da li da gospođu od pre rečenicu i po uputim nagore ili ne. Svakako je ona sama naknadno krenula tim pravcem, a iza neadekvatno odevenog gospodina se javio i njegov kompanjon, te sam pomislio da možda ipak nisu beskućnici, već samo tipični predstavnici radničke klase u Srba. Udaljio sam se od stepeništa, ali nisam bio jedini. Jedna krupnooka cura u kaputu se takođe vratila nazad, i jedno sedam koraka smo zapravo jezivo delili zajedno. Ja krenem ka izlazu – ona krene ka izlazu. Ona se predomisli da se vrati – ja se predomislim da se vratim. Ja da uđem u antikvarnicu – ona da uđe u antikvarnicu. No, tu se ona predomislila i nastavila dalje, a ja čuknuo na vrata radnici koja je – pogodili ste! – pričala putem telefona s nekim, i ubrzo posetio radnju.

Četvrta radnja sa telefonskom dobrodošlicom, „Wunderkammer“, je nosila u sebi antikvitete i, meni posebno drago, radove lokalnih umetnika. Jedna od dotičnih umetnica čija dela mi je crnokosa radnica pokazala, Minja Đurđević, mi je ostala u mentalnoj zabelešci zbog karakterističnih sitnih figura neobičnih ovalnih lica. Naravno, i nju bi valjalo da zapratite na društvenim medijima. Sve u svemu, antikvarna radnja se pokazala kao potencijalno najinteresantnija za neke kasnije pohode, premda su mi i ostale ostale (aha!) u lepom sećanju.

Put natrag je bio nekako prosečan, ali ne bez jednog finalnog iznenađenja. Naime, negde blizu „Štark Arene“, na krovu – pre će biti nastrešnici – jedne zgrade primetih nekog pijanog čiču beskućnika kako sedi, sa prostrtim ćebetom ispod zadnjice, i zvera u svet oko sebe. Misli o džentrifikaciji mi nisu napustile tintaru, premda su se sada mešale sa pozitivnim utiscima koje su lokalni umetnici i vlasnici lokala unutar Čumićevog sokačeta uneli u to dekrepitno zdanje. Pre bacanja pogleda na kroviteljstvujuščeg čiču, poslao sam glasovnu poruku jednoj pesnikinji da planiram da joj dotičnu avanturu ispričam. Do samog ulaska u zgradu se nije puno toga desilo, te je ostatak dana prošao relativno mirno.

Ivan Veljković, 21. marta 2022.