Ima li to poente nakon bezbroj nastavaka i jednog neuspešnog i pokude vrednog rimejka? Ima li poente cediti suvu drenovinu iz kamena? Boksofis kaže da ima, a uskomisleni američki potrošači bioskopih dobara napunili su džepove producentima ovog filma, što je posebno lepo jer je jedan od njih bio Džon Karpenter, reditelj originala (nadam se da će mu se to osladiti te ga prenuti iz penzije nazad u rediteljsku stolicu).

Međutim šta reći o filmu iza koga kao kreativan dvojac stoje ljudi čiji je najveći hit do sada bio Pineapple express? Dejvid Gordon Grin je kompetentan redtelj drama i neki njegovi filmovi su mi vrlo simpatični, ali ovde generalno nije doneo ništa novo. Išao je utabanim Karpenterovim stazama, čineći to, za razliku od njega kome horor teče žilama, ipak nesigurnije, prepisujući kao đak prvak i zbrzavajući tamo gde je mogao da ostavi jači auorski pečat.

Da ne grešim dušu, gledljivo je to, ali daleko od nekog statusa oreola odličnosti. Spaljeni su mostovi ka svim nastavcima, film postavljen kao direktni nastavljač radnje prvog dela, pa je tako iz originalnog filma besramno čak i preuzeto (ili omažirano) nekoliko scena. Horora ima malo ili u naznakama, tamo gde je Karpenter imao strpljenja da zida neke antologijske kadrove, Gordon Grin samo štiklira, verujući da će kult oko naslova odraditi posao umesto njega. Likovi se ponašaju pomalo glupkasto, kao pripremali su se 30 godina da Majers dođe po njih, a kada jednom dođe oni ne mogu da se saberu, pa čak ne znaju ni da upale svetlo u kući. Policija nije sposobna da u ipak malom gradu uoči čoveka sa nožem od pola metra kako baulja ulicama. Takođe, novije tendencije u hororu koje matrijarhat podižu na još očigledniji pijedestal, ovde su i više nego prisutne, a nastavak je najavljen iz aviona. Može se to pogledati, ali činjenica je da je, i pored Karpenterovog uklučivanja, ceo film osmišljen lenjo da mami pare na nostalgiju.

Slobodan Novokmet