Empire of Silence by Christopher Ruocchio je pravi ne tako mali dragulj spejs opere stare škole, pun entuzijazma i ljubavi ka žanru i odličan pokazatelj da SF u koji smo se zaljubili kao klinci nije mrtav. Ako bih morao da u jednoj rečenici pičujem ovu knjigu nekom NN čitaocu, rekao bih da je Empire of Silence melanž "Dine", Whm40k i Fading Sunsa kada je po sredi worldbuilding i Vulfovog "Novog sunca" izmešanog s Rotfusovim "Imenom vetra" kada je reč o karakterizaciji i pristupu protagonisti, pri čemu na sve to valja dodati prstohvat Star Warsa.

Roman je obiman, ali ne previše. Nešto manji od "Igre prestola", recimo. Sasvim dovoljno da pisac ima prostora da se razmaše, a opet ne preobiman da navede čitaoca da posumnja kako je autor skriboman, što u današnje vreme nije retkost.

Iako napisan vrlo ambiciozno, poigravajući se motivima toliko ikoničnim za SF da se za autora čak može reći da premda vrlo vešto ipak igra na ivici plagijata, Empire of Silence ne zamara čitaoca, već ga upoznaje s piščevim univerzumom tako što ga uvlači u njega, umesto da mu prepričava dešavanja faktografski ili istoriografski, što je takođe relativno odskora rasprotranjena mana kako među naučnim tako i među epskim fantastima. Štaviše, Empire of Silence je školski primer dobrog pisanja, koji Kristofera Ruokija (recimo da mu se tako izgovara prezime) izdvaja kao vrlo verovatno najsnažniji novi glas na polju vaskolike fantastike koji se čuo inače slabunjave 2018. godine, ali i kao pisca koji je već prvim romanom pokazao da je u najmanju ruku ravan trenutno vodećim i najpopularnijim žanrovskim piscima, kakvi su Rotfus i Sanderosn, ako ih nije i prevazišao.

Prva trećina romana je najuzbudljivija, što bi se moglo smatrati manom u izvesnom smislu. Nakon te prve trećine, dramatičnost opada i ton romana se menja, zauzimajući jednu ravnu pripovednu liniju koja čitaoca vodi sve do jednog blagog uspona na kraju knjige, ali opet ne do onakvog uranjanja u knjigu kao što je to bio slučaj sa samim početkom. U neku ruku, razumljivo mi je zašto se pisac odlučio da tako gradi priču. Iako je prvu trećinu knjige komotno mogao da razvuče na čitav roman za sebe, autor se rešio da ga spoji s ravnijom i smirenijom pričom, koja zapravo služi da uravnoteži i izbrusi protagonistu.

Spomenuo sam kakav je Empire of Silence roman po worldbuildingu i po pripovednom stilu, ali ne i kakav je protagonista. Iako bi se moglo očekivati da je Hadrijan Marlou, junak Empire of Silence-a, mešavina Pola Atreida i Kvota, zapravo nije tako. Površna sličnost s Muad'Dibom je tu (i ovi ne tako sitni "omaži" Herbertovom remek-delu su možda i najveća zamerka ovoj knjizi), ali ona je telesne prirode, dok je protagonista po svojoj naravi više Kardov Ender i Vulfov Severijan, kada bi njih dvojica bili zadojeni tolkinovskom ljubavlju prema jezicima.

Zaista, poslednje naučnofantastično ili fantazijsko književno delo kojim se na ma koji način bavio a da je ovoliko pažnje pridavalo jezicima bio je "Točak vremena" pokojnog Roberta Džordana, a pre njega - naravno - "Gospodar prstenova". Empire of Silence čitaocu predstavlja nekoliko izmaštanih jezika - protagonista govori pet a služi se s još dva-tri - koji su dovoljno uverljivi i dovoljno promišljeni da čitalac u ne baš ni retkim izletima iz "standardnog" jezika pripovedača jasno vidi strukturu, nazire gramatička pravila, čak i promenu reči kroz padeže. Ovo me je ozbiljno iznenadilo i bogami impresioniralo.

Zamerki ima. Moglo bi se reći da je Empire of Silence galimatijas plagiranih motiva - ali isto bi se moglo reći za žanrovsku književnost u celini. Na kraju krajeva, čak je i Tolkin nalazio nadahnuće u Edama i Bibliji. Ove zamerke ostaju na nivou cepidlačenja, pre svega jer je izuzetno očigledno da nikako nisu posledica piščeve svesne namere da jaše na skutima davnih žanrovskih veličina, već pre svega iskaz ljubavi prema žanru i odavanje počasti kako autorima koji su ga nadahnuli, tako svojim mladalačkim maštarijama poniklim iz čitanja tih kultnih dela.

Ukratko, ovo je roman koji sam s uživanjem čitao i koji bih slasno preveo, iako bi me to koštalo živaca i vremena za tri druge knjige. Ipak, isplatilo bi se jer ovo je prava žanrovska poslastica, kakve odavno nije bilo na tržištu. Spejs opera stare škole, koja istovremeno uspeva da bude sasvim relevantna u današnje vreme a da se ne prlja jednokratnom politikom za svakodnevnu upotrebu, što je inače postalo rak-rana modernog SF-a.

5* i Nightflier's Seal of Approval