LOVECRAFT COUNTRY: Knjiga i serija o čudovištima i rasizmu u Americi 1950-ih



Sviđa ti se? Javi ostalima!

“The oldest and strongest emotion of mankind is fear, and the oldest and strongest kind of fear is fear of the unknown.” H.P. Lavecraft 

Kada je u pitanju horor žanr, zaista ima puno podžanrova o kojima možemo govoriti, kao što su psihološki horor, gotički horor – od vampirske fikcije, priče o duhovima; pa mešavina horora i komedije, zatim horora i SF-a, fantazije… Osim činjenice da nas treba uplašiti i izazvati jezu, horor nije lako odrediti, i može se reći da najbolje horor priče koketiraju sa drugim žanrovima i crpe inspiraciju iz realnog života jer ono što nekoga plaši je subjektivno, a kao što je Lavkraft rekao uglavnom je ono nepoznato što nas plaši.

Ipak, koliko god horor bio popularan kod publike, od kritičara je uvek posmatran kao pulp literatura, i ne toliko prestižan u svetu fikcije. Nakon uspeha horora u 19. veku, pojavom pisaca poput Brema Stokera (Drakula), Meri Šeli (Frankenštajn), Roberta Luisa Stivensona (Doktor Džekil i gospodin Hajd), Oskara Vajlda (Dorijan Grej), kao i dela Edgara Alana Poa, može se reći da ga je Hauard Filips Lavkraft uveo u 20. vek. Dok su se dela iz Viktorijanskog doba bavila gotičkim hororom sa monstrumima koji predstavljaju dualitet između dobra i zla, Lavkraft je popularizovao tzv. kosmički horor gde se strava krije izvan našeg poimanja i mnogo je veća.

Lavkraft je uticao na mnoge savremene horor pisce, poput Stivena Kinga, Dena Simonsa, Klajva Barkera, a isto tako i na Američkog pisca Meta Rafa, koji je 2016. objavio roman Lavkraftova zemlja. Opšte je poznato da je Lavkraft bio neprikriveni rasista, čak i za merila ranog 20. veka, pa je Met Raf rešio da objedini rasističku istoriju Amerike sa Lavkraftskovskim kosmičkim hororom u ovoj knjizi. 


Radnja je smeštena u Čikago 1950-ih i prati veterana u Korejskom ratu, Afroamerikanca Atikusa Tarnera. On sa svojim stricem Džordžem i prijateljicom iz detinjstva Letišom Dendridž kreće u potragu za svojim nestalim ocem Montrouzom Frimanom. Naime, Montrouz je, kao i njegov brat Džordž i sin Atikus, fan horora, SF-a i fantazije, i dela pisaca poput Lavkrafta, ali su svi oni svesni da oni nikada ne bi bili protagonisti takvih priča. Upravo u svom romanu, Met Raf im daje priliku da postanu junaci.

Svaka od osam priča ili kratkih novela koja čine ovaj roman su zasebne avanture sa istim likovima. Prva i najduža Lavkraftova zemlja nas upoznaje sa Atikusom, Džordžom i Letišom, koji kreću da otkriju istinu o Montrouzovom nestanku i usput otkrivaju da njihovu zemlju ne čine samo rasistički nastrojeni šerifi i stanovnici, već i razni demoni, čudovišta i crna magija. S obzirom da je uvodna priča smeštena na putu, otkrićemo mnogo o Americi tog doba – kao npr. postojanje takozvanih Džim Krou zakona (nazvanih po liku roba iz popularne rasističke pesme iz 19. veka ) koji su propisivali rasnu segregaciju, pa tri junaka ne mogu ući u bilo koji restoran ili naći prenoćište gde je samo belcima dozvoljeno. Sam Džordž i njegova supruga Hipolita su pisci turistkičkih vodiča za Afroamerikance kroz Ameriku i bezbedna mesta koja im mogu pružiti predah ili utočište (o čemu smo videli i u filmu Green Book koji je osvojio Oskara 2018). Ipak, jedna od najstrašnijih stvari jesu bili gradovi sumraka, odnosno mesta u kojima je Afroamerikancima bilo zabranjeno da se nađu kada padne mrak, pa se Atikus, Letiša i Džordž susretnu sa šerifom belcem koji im kaže da ima pravo da ih ubije.

Druga priča u fokusu ima Letišu i inspirisana je ukletim kućama; u trećoj fokus je na avanturi u muzeju u stilu Indijane Džonsa; četvrta prati Džordžovu ženu Hipolitu koja ima strast prema astronomiji i otkrivala paralelne svetove; dok je u petoj (i po meni najzanimljivijoj priči) Džekil u Hajd Parku glavni lik Rubi, Letišina sestra, koja magijom postaje belkinja i otkriva koliko je život zaista drugačiji njima nego Afroamerikancima u tom dobu. Ipak, i sama Rubi vrlo brzo otkriva koliko je lako naviknuti se na život osobe koja je privilegovanija od drugih. Naziv te priče je referenca na klasičnu dvostruku ličnost Doktora Džekila i njegov monstruozni alter ego Gospodina Hajda, kao i na Hajd Park u Čikagu, gde je radnja smeštena.

Ono što je problem kod ovakih antologija jeste da je svaka priča neujednačena, neke su zaista odlične, dok ostale nemaju dovoljno vremena da razviju sve likove i razrade zaista bogat svet koji je Lavkraft stvorio, a Met Raf preuzeo. Naime, u Lavkraftovoj zemlji i nema previše kosmičkog horora, već deluje da je Raf želeo da se pozabavi svim mogućim podžanrovima horora i mračne fantastike, što manje-više i uspeva. Ipak, to romanu daje jedan nejednak kvalitet i više predstavlja omaž samom žanru, nego što prenosi kvalitetnu horor priču.

Sličan problem ima i HBO-ova serija, koja je adaptacija ovog dela. Prve dve epizode dosta verno prate prvu priču iz romana, dok kako serija odmiče uočavaju se sve veće promene poput sudbina određenih likova, i sitnih promena u njihovim odnosima i ličnim karakteristima. HBO je definitivno gigant kada su u pitanju serije, što po kvalitetu – tako i po glednosti, pa ne čudi da je serija Lovecraft Country postala popularna. Da li pred sobom imamo novu Igru prestola, odnosno seriju koja će čak i protivnike žanra horora-fantastike da privuče sebi ostaje da se vidi. Ipak, horor je definitivno doživeo uspeh na televiziji, kada pogledamo serije poput True Blood ili American Horror Story, koje kao i Lovecraft Country koriste alegoriju horora da prikažu realne probleme rasizma, mizoginije, homofobije, i slično.

Jedna stvar u kojoj je serija Lovecraft Country bolja od knjige jesu likovi, a po pravilu ne bi trebalo biti tako. Dok uglavnom u književnim delima možemo bolje da upoznamo likove kroz unutrašnji monolog ili bolji opis emocija, u ovom romanu likovi su dosta tanki. Možda je razlog što je Met Raf belac koji piše o Afroamerikancima, pa ne želi da im da negativne strane, dok su skoro svi likovi belaca užasni rasisti, pa to malo vuče na forsiranje političke korektnosti. Serija koju rade Afroamerička scenaristkinja Miša Grin i producent Džordan Pil (poznat po filmovima Get Out i Us, koji se takođe bave temom rasizma kroz horor), kao i glumci Džonatan Mejdžors, Džurni Smolet i Kortni B. Vans koji glume Atikusa, Letišu i Džordža unose više nijanse u te likove, pa su serijski likovi bolje razrađeni nego književni.

Tu se postavlja pitanje da li je Met Raf kao belac imao prava da napiše ovakvu knjigu, i ko ima pravo da piše o čemu. Sličan problem je imala spisateljica Džanin Kamins sa romanom Američka prašina, gde ona kao Amerikanka piše o iskustvima Meksikanaca. Ove godine je izašla još jedna knjiga horor-fantazije nagrađivane Afroameričke spisateljice N.K. Džemisin pod nazivom The City We Became koja je takođe inspirisana Lavkraftom, a za likove ima rasne i nacionalne manjine u savremenom Njujorku koji je pod pretnjom čudovišta iz drugih dimenzija.

Ipak, ono u čemu Lovecraft Country uspeva nije da nas uplaši čudovištima, monstrumima i magijom, već realnom situacijom koju su Afroamerikanci iskusili (a i dalje doživljavaju kad uzmemo u obzir aktuelne proteste u Americi i pokret Black Lives Matter) od strane rasista. Možda čudovišta ne postoje u smislu u kojima ih Lavkraft zamišlja, ali ljudi spremni da ubiju na osnovu boje kože, seksualnog opredeljenja i pola itetako postoje. Zato i ne čudi popularnost horora kod ljudi koji se osećaju kao autsajderi, i možda će uspeh ovakvih romana (a i njihovih filmskih i serijskih adaptacija) da podstakne i pisce koji do sad nisu imali šansu da se oprobaju u raznim žanrovima i otvori vrata za likove koji mogu da inspirišu i možda čak i promene nekome mišljenje o različitosti na bolje. Kao što je Lavkraft sam rekao, plašimo se nepoznatog, a kada prevaziđemo strah i razlike, možda konačno stvorimo neki bolji svet, gde ćemo horor naći samo u stranicama knjiga ili na filmskoj traci. 

Milan Đuričić




Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

10 najčitanijih

Arhiva