Koncert za Koju @ Subberni centar & Elektropionir, Beograd, 26.10.2019.
Helly Cherry
Frontmen Discipline nedavno je imao moždani udar i to žešći, pa se velika ekipa srbijanskih rock bendova solidarizirala i okupila na dva koncerta njemu u čast. Obzirom da je riječ o važnom događaju, dvoglava osječka aždaja u sastavu drug M. i drug ja odlučila je to ne propustiti. Nije baš išlo sve kao po loju, ali na kraju smo se jako dobro proveli.
Prvi koncert za Koju bio je održan tjedan dana ranije, 18. listopada, no kako je ipak bilo malo previše za očekivati da će matora raga poput mene potegnuti dva puta u tjedan dana za Beograd, odlučili smo se ovjeriti drugi koncert, zapravo koncerte jer je riječ o dva koncerta koji se održavaju istovremeno u dva odvojena prostora – Subbernom centru i Elektro pioniru. S time da ovo odvojena shvatite uvjetno: riječ je doista o dva različita kluba, ali su smješteni doslovno jedan iznad drugog, pa cirkulacija između njih zahtijeva samo da prošetate desetak metara i popnete se uz nekoliko stepenica.
Oba kluba nalaze se u Cetinjskoj ulici u samom centru grada, što je super duper lokacija, ali ima i svojih nedostataka. Jedan od njih je satnica: koncerti u tim prostorima moraju završiti do ponoći. Mi smo isprva mislili da je to još jedan pokušaj zatiranja buntovne rock scene od strane Vučića i njegovih pajaca, no ispostavilo se da je razlog ipak nešto prozaičniji: to je gusto naseljena stambena zona i ljudi koji tamo žive totalno su popizdili kad su veliki napušteni prostor nekadašnjih skladišta okupirali rock klubovi, kafići, automobili, galamdžije i slični zlotvori. Pa kad je stanarima dopizdilo do četiri ujutro slušati galamu pijane balavurdije i turiranje automobila, požalili su se gradskoj upravi, a ova je naravno bila presretna da bar donekle obuzda te nesretne antidržavne elemente.
Zbog toga su koncerti morali završiti do ponoći, a obzirom da su počinjali oko osmice i da je u svakom klubu nastupalo pet bendova, to je značilo da je svaki bend efektivno svirao 30 do 40 minuta. Dakle, više javna tonska proba nego klasičan nastup, ali to je OK: svrha ovih koncerata ionako nije bila ničije nabildavanje mišića već solidarnost s jednim od junaka ex-YU novovalne scene koji se nalazi na liječenju u Engleskoj.
Odlučio sam zbog toga i ja biti nešto kraći u svom prikazu, pa evo kako je to izgledalo iz moje vizure:
Subberni centar – prostor u podrumu, može primiti preko soma ljudi, a kažu da je bio rasprodan – preko 900 živih duša tamo se naguralo. I bogami bio je krkljanac. Prostor je sličan bivšem Mini teatru, odnosno Epicu u osječkoj Tvrđi: dugačka a uska katakomba s binom smještenom u dnu kluba što vam otežava bilo kakvo vizualno iskustvo ako stojite negdje gore kod šankova, a niste viši od dva metra. Obzirom da je riječ o podrumu, imat ćete problema s mobitelima jer je signal slab, a Internet im nije radio. Pa smo simpatična konobarica na prvom šanku i ja mudro zaključili da je to možda i bolje jer se tako ljudi moraju koncentrirati na svirku, ali i na staru, danas pomalo zaboravljenu disciplinu druženja i izravnog komuniciranja.
Najavljeni Straight Mickey And The Boys morali su otkazati nastup, a Rambo Amadeus je zapeo na granici (što je tu novo?), tako da su koncert u Subbernom otvorili Repetitor oko 20:50 h. Nažalost, najveći dio njihovog nastupa drug M. i ja proveli smo ispred ulaza u klub pokušavajući pronaći osobu kod koje su bile naše karte, a koja je bila „nepronađiva“. Potrajalo je više od pola sata dok se konačno nismo našli i riješili nesporazum, no do tada su Repetitorovci svoje već otprašili. Mogu za njih samo citirati naslov Kojine pjesme iz filma „Kako je propao rock’n’roll“: „Trese, lupa, udara“. Subberni se tresao od siline i energije koju ova trojka isijava, pa ako smo mi sve dobro čuli vani, mogu misliti kako je bilo onima u prvim redovima…
Kad smo konačno riješili pitanje ulaznica, razdvojili smo se: Miha je otišao dolje u masu, a ja sam se zadržao bliže ulazu (i šanku) kako bih mogao bazati iz jednog kluba u drugi. Zato Kandu kodžu i Nebojšu i Ramba nisam uopće vidio, ali sam ih čuo, a to se valjda računa. KKN su bili sjajni, jedan od njihovih najboljih nastupa koje sam ikada gledao, a gledao sam ih preko nekoliko puta. Iako su glavninu njihovog nastupa činile sporije, psihodeličnije stvari poput „Prekida stvarnosti“ ili „Sve je stalo u r’n’r“, kupili su me na samom kraju nevjerojatno energičnom „Danas nebo silazi u grad“, produljenoj i odjammanoj do beskonačnosti. KKN su definitivno u naponu snage i mogu samo još jednom pozdraviti njihov zaokret prema korijenskom, riffovskom rock zvuku.
A svjetski kilo car (ili koju god metričku jedinicu danas koristi) Rambo Amadeus imao je najupečatljiviji nastup večeri. Nastupio je s četiri Winnetoua (bas, bubanj, kljove i truba), no to vjerujem Mihi na riječ jer tamo gdje sam ja stajao kljove se uopće nisu čule, kao ni Rambova gitara jer ih je sve prekrio bas. Ali zašto je ovo bio najupeatljiviji nastup večeri? Zato što je Rambo jedini osmislio posebnu set listu samo za ovaj nastup: ovo nije bio jazz koncert već old-school funkijana, pjesme su mu bile improvizirani medleyi njegovih većih i manjih hitova, no kupio me je kad je u njih ubacio elemente iz starih hitova Discipline poput „Nemoj da bacaš betonske table s vrha moje zgrade“ ili „Betmen, Mandrak, Fantom“. Sve je to dekonstruirao kako samo on to zna i mogu vam reći ovo: svi vi koji ste propustili ovaj Rambov nastup vjerojatno više nikada nećete imati priliku jer ovo je bio jedinstveni performans samo za ovu priliku.
Nastup u Subbernom centru zatvorili su Obojeni program, no njih sam neočekivano preskočio, pa zato se selimo u…
Elektropionir. Prostor iznad Subbernog, koji je mnogo manji pa je i gužva tamo bila mnogo manja. U Pioniru nije bilo otkazivanja nastupa, pa se točno u 20 h na bini pojavila Bo, beogradska kantautorica pravog imena Bojana Bulatović. Kojina sila je jaka s njom jer je glumila u filmu „Kako je propao r’n’r“, a Koja je svirao na njena prva dva albuma. Nastupila je u pratnji bubnjara, dok je sama svirala električnu gitaru i ostavila je jako dobar dojam: po izgledu podsjeća na neku hippie prvoborku Woodstocka (traka oko glave, duga kovrčava kosa, košulja, jeans, naočale), a u svojim pjesmama kombinira protestantski aktivizam s intimnim tekstovima, uz mnogo opisa Beograda i ekološke svijesti. Izdvojio bih završnu stvar „Voodoo vrač“ s njenog debi albuma gdje su njih dvoje otpustili sve kočnice i pokazali da kantautorstvo ne isključuje žestoke psihodelične gitarske riffove.
Sana Garić je meni jako draga cura i volim to što radi, ali je ona nastupala u isto vrijeme kada i Repetitor pa je bila kolateralna žrtva našeg čekanja na ulaznice. Odgledao sam tek posljednje dvije stvari i reći ću da je bila jako dobra: nastupila je s ful bendom (đitra, bas, bubanj), dok je ona svirala kljove i pjevala; pokazala se još jednom kao vrsna frontvumenica, a njezin plesni electro-rock rasplesao je mlađariju u prvim redovima. „Reč iz filma“ je i dalje čarobna pjesma, a posljednju stvar, instrumental koju su izveli, posvetili su Koji što je bilo baš lijepo.
Autopark je bend koji jako volim, a i oni su imali snažan, dojmljiv i uhuugodan nastup. Nastupili su bez basista, pa su naglasak stavili na međuigru električne gitare i kljova, što je jako dobro leglo njihovom dreamy pop zvuku. Tako su hitovi poput „Kapisle svetle“, „Mi pomeramo stvari“ ili „Poslednja pesma“ dobile novo ruho, čak s malo jazz i Steely Dan štofa što mi je sjelo k’o budali šamar. 20 minuta istinskog uživanja, a bogami imalo se u čemu uživati i vizualno jer su prvi redovi bili krcati curama. Autopark je bend za cure, hipstere i pičkice, a ja nisam ni cura ni hipster…
Sljedeći je bio bend 16x8x23, bend s mnogo radnog staža ali i s mnogo pauza u radu. Oni imaju neke sličnosti s Kojom: frontmen Vuk nosio je majicu Discipline, bend svira žestok i grooveičan funk rock pod očitim utjecajem Kojinog benda, a jedan njihov član imao je moždiku što je uzrokovalo dugu pauzu u njihovom radu. Ipak, dobra je vijest da se čovjek oporavio i ponovo svira, pa valjda će i s Kojom biti tako. Ovo nije bend za svakoga, ali meni su bili baš dobri, a i lijepo je podsjetiti se zaboravljenih favorita iz najdubljeg mraka undergrounda poput „Konfuzija“, „Ja znam“ ili „Crno belo žuto plavo“. Nisam ostao do kraja da eventualno čujem mog favorita, „Moja mama šnicle tuče“, ali valjda ćemo se još koji put sresti…
Program u Pioniru priveo je kraju dugovječni kragujevački punk rock bend Čovek bez sluha. Moj je originalni plan bio odslušati nekoliko pjesama pa ih bataliti i otići na Obojeni jer što sam matoriji sve mi teže pada slušati punkere, međutim ČBS su oduvali. Miki je vidno smršavio, riješio se pivskog stomaka, a cijeli bend kao da se naoružao nekom novom energijom i kad su počeli svirku, raspalili su iz svih oružja. Od uvodne „Stanimo u gard“, naslovne stvari njihovog prošlogodišnjeg albuma do starih hitova poput „Super heroj“ ili „Ništa mi staro ne nedostaje“ to je bilo brzo, žestoko, udarački, ali odlično odsvirano i bez Mikijevih prenemaganja na bini čemu je sklon u Six Packu. Najbolji nastup večeri u Pioniru koji su malo pokvarili masakriranjem Ramonesa na bisu, a fora mi je bilo što se Miki tijekom nastupa zahvalio organizatorima što su ih pozvali uz pjesmu „Odjebi“ (također s novog albuma).
I stvarno, do ponoći je svirka bila gotova. Drug M. i ja smo iskoristili jednu od posljednjih ugodnih ljetnih večeri da malo prošetamo po gradu, nešto bacimo u kljun, popijemo par cugi i odemo u krpe (ne zajedno, naravno, ipak i ja imam neke standarde, ma kako niske). Unatoč problemima s ulaznicama, više smo nego zadovoljni viđenim: svi izvođači koje sam odgledao pokazali su da su u dobroj formi, pa se radujem nekom novom live susretu s njima, a skupljena je i fina svotica koja bi trebala pomoći da se Kojino liječenje uspješno završi. Moja je želja, a vjerujem i svih onih koji su te večeri bili na koncertu za Koju, da se čovjek oporavi i vrati u svoje prirodno stanište – na binu i u studio te da nas obraduje novim pjesmama.
Nedisciplinirani beskičmenjak Hadžo
Prvi koncert za Koju bio je održan tjedan dana ranije, 18. listopada, no kako je ipak bilo malo previše za očekivati da će matora raga poput mene potegnuti dva puta u tjedan dana za Beograd, odlučili smo se ovjeriti drugi koncert, zapravo koncerte jer je riječ o dva koncerta koji se održavaju istovremeno u dva odvojena prostora – Subbernom centru i Elektro pioniru. S time da ovo odvojena shvatite uvjetno: riječ je doista o dva različita kluba, ali su smješteni doslovno jedan iznad drugog, pa cirkulacija između njih zahtijeva samo da prošetate desetak metara i popnete se uz nekoliko stepenica.
Oba kluba nalaze se u Cetinjskoj ulici u samom centru grada, što je super duper lokacija, ali ima i svojih nedostataka. Jedan od njih je satnica: koncerti u tim prostorima moraju završiti do ponoći. Mi smo isprva mislili da je to još jedan pokušaj zatiranja buntovne rock scene od strane Vučića i njegovih pajaca, no ispostavilo se da je razlog ipak nešto prozaičniji: to je gusto naseljena stambena zona i ljudi koji tamo žive totalno su popizdili kad su veliki napušteni prostor nekadašnjih skladišta okupirali rock klubovi, kafići, automobili, galamdžije i slični zlotvori. Pa kad je stanarima dopizdilo do četiri ujutro slušati galamu pijane balavurdije i turiranje automobila, požalili su se gradskoj upravi, a ova je naravno bila presretna da bar donekle obuzda te nesretne antidržavne elemente.
Zbog toga su koncerti morali završiti do ponoći, a obzirom da su počinjali oko osmice i da je u svakom klubu nastupalo pet bendova, to je značilo da je svaki bend efektivno svirao 30 do 40 minuta. Dakle, više javna tonska proba nego klasičan nastup, ali to je OK: svrha ovih koncerata ionako nije bila ničije nabildavanje mišića već solidarnost s jednim od junaka ex-YU novovalne scene koji se nalazi na liječenju u Engleskoj.
Odlučio sam zbog toga i ja biti nešto kraći u svom prikazu, pa evo kako je to izgledalo iz moje vizure:
Subberni centar – prostor u podrumu, može primiti preko soma ljudi, a kažu da je bio rasprodan – preko 900 živih duša tamo se naguralo. I bogami bio je krkljanac. Prostor je sličan bivšem Mini teatru, odnosno Epicu u osječkoj Tvrđi: dugačka a uska katakomba s binom smještenom u dnu kluba što vam otežava bilo kakvo vizualno iskustvo ako stojite negdje gore kod šankova, a niste viši od dva metra. Obzirom da je riječ o podrumu, imat ćete problema s mobitelima jer je signal slab, a Internet im nije radio. Pa smo simpatična konobarica na prvom šanku i ja mudro zaključili da je to možda i bolje jer se tako ljudi moraju koncentrirati na svirku, ali i na staru, danas pomalo zaboravljenu disciplinu druženja i izravnog komuniciranja.
Najavljeni Straight Mickey And The Boys morali su otkazati nastup, a Rambo Amadeus je zapeo na granici (što je tu novo?), tako da su koncert u Subbernom otvorili Repetitor oko 20:50 h. Nažalost, najveći dio njihovog nastupa drug M. i ja proveli smo ispred ulaza u klub pokušavajući pronaći osobu kod koje su bile naše karte, a koja je bila „nepronađiva“. Potrajalo je više od pola sata dok se konačno nismo našli i riješili nesporazum, no do tada su Repetitorovci svoje već otprašili. Mogu za njih samo citirati naslov Kojine pjesme iz filma „Kako je propao rock’n’roll“: „Trese, lupa, udara“. Subberni se tresao od siline i energije koju ova trojka isijava, pa ako smo mi sve dobro čuli vani, mogu misliti kako je bilo onima u prvim redovima…
Kad smo konačno riješili pitanje ulaznica, razdvojili smo se: Miha je otišao dolje u masu, a ja sam se zadržao bliže ulazu (i šanku) kako bih mogao bazati iz jednog kluba u drugi. Zato Kandu kodžu i Nebojšu i Ramba nisam uopće vidio, ali sam ih čuo, a to se valjda računa. KKN su bili sjajni, jedan od njihovih najboljih nastupa koje sam ikada gledao, a gledao sam ih preko nekoliko puta. Iako su glavninu njihovog nastupa činile sporije, psihodeličnije stvari poput „Prekida stvarnosti“ ili „Sve je stalo u r’n’r“, kupili su me na samom kraju nevjerojatno energičnom „Danas nebo silazi u grad“, produljenoj i odjammanoj do beskonačnosti. KKN su definitivno u naponu snage i mogu samo još jednom pozdraviti njihov zaokret prema korijenskom, riffovskom rock zvuku.
A svjetski kilo car (ili koju god metričku jedinicu danas koristi) Rambo Amadeus imao je najupečatljiviji nastup večeri. Nastupio je s četiri Winnetoua (bas, bubanj, kljove i truba), no to vjerujem Mihi na riječ jer tamo gdje sam ja stajao kljove se uopće nisu čule, kao ni Rambova gitara jer ih je sve prekrio bas. Ali zašto je ovo bio najupeatljiviji nastup večeri? Zato što je Rambo jedini osmislio posebnu set listu samo za ovaj nastup: ovo nije bio jazz koncert već old-school funkijana, pjesme su mu bile improvizirani medleyi njegovih većih i manjih hitova, no kupio me je kad je u njih ubacio elemente iz starih hitova Discipline poput „Nemoj da bacaš betonske table s vrha moje zgrade“ ili „Betmen, Mandrak, Fantom“. Sve je to dekonstruirao kako samo on to zna i mogu vam reći ovo: svi vi koji ste propustili ovaj Rambov nastup vjerojatno više nikada nećete imati priliku jer ovo je bio jedinstveni performans samo za ovu priliku.
Nastup u Subbernom centru zatvorili su Obojeni program, no njih sam neočekivano preskočio, pa zato se selimo u…
Elektropionir. Prostor iznad Subbernog, koji je mnogo manji pa je i gužva tamo bila mnogo manja. U Pioniru nije bilo otkazivanja nastupa, pa se točno u 20 h na bini pojavila Bo, beogradska kantautorica pravog imena Bojana Bulatović. Kojina sila je jaka s njom jer je glumila u filmu „Kako je propao r’n’r“, a Koja je svirao na njena prva dva albuma. Nastupila je u pratnji bubnjara, dok je sama svirala električnu gitaru i ostavila je jako dobar dojam: po izgledu podsjeća na neku hippie prvoborku Woodstocka (traka oko glave, duga kovrčava kosa, košulja, jeans, naočale), a u svojim pjesmama kombinira protestantski aktivizam s intimnim tekstovima, uz mnogo opisa Beograda i ekološke svijesti. Izdvojio bih završnu stvar „Voodoo vrač“ s njenog debi albuma gdje su njih dvoje otpustili sve kočnice i pokazali da kantautorstvo ne isključuje žestoke psihodelične gitarske riffove.
Sana Garić je meni jako draga cura i volim to što radi, ali je ona nastupala u isto vrijeme kada i Repetitor pa je bila kolateralna žrtva našeg čekanja na ulaznice. Odgledao sam tek posljednje dvije stvari i reći ću da je bila jako dobra: nastupila je s ful bendom (đitra, bas, bubanj), dok je ona svirala kljove i pjevala; pokazala se još jednom kao vrsna frontvumenica, a njezin plesni electro-rock rasplesao je mlađariju u prvim redovima. „Reč iz filma“ je i dalje čarobna pjesma, a posljednju stvar, instrumental koju su izveli, posvetili su Koji što je bilo baš lijepo.
Autopark je bend koji jako volim, a i oni su imali snažan, dojmljiv i uhuugodan nastup. Nastupili su bez basista, pa su naglasak stavili na međuigru električne gitare i kljova, što je jako dobro leglo njihovom dreamy pop zvuku. Tako su hitovi poput „Kapisle svetle“, „Mi pomeramo stvari“ ili „Poslednja pesma“ dobile novo ruho, čak s malo jazz i Steely Dan štofa što mi je sjelo k’o budali šamar. 20 minuta istinskog uživanja, a bogami imalo se u čemu uživati i vizualno jer su prvi redovi bili krcati curama. Autopark je bend za cure, hipstere i pičkice, a ja nisam ni cura ni hipster…
Sljedeći je bio bend 16x8x23, bend s mnogo radnog staža ali i s mnogo pauza u radu. Oni imaju neke sličnosti s Kojom: frontmen Vuk nosio je majicu Discipline, bend svira žestok i grooveičan funk rock pod očitim utjecajem Kojinog benda, a jedan njihov član imao je moždiku što je uzrokovalo dugu pauzu u njihovom radu. Ipak, dobra je vijest da se čovjek oporavio i ponovo svira, pa valjda će i s Kojom biti tako. Ovo nije bend za svakoga, ali meni su bili baš dobri, a i lijepo je podsjetiti se zaboravljenih favorita iz najdubljeg mraka undergrounda poput „Konfuzija“, „Ja znam“ ili „Crno belo žuto plavo“. Nisam ostao do kraja da eventualno čujem mog favorita, „Moja mama šnicle tuče“, ali valjda ćemo se još koji put sresti…
Program u Pioniru priveo je kraju dugovječni kragujevački punk rock bend Čovek bez sluha. Moj je originalni plan bio odslušati nekoliko pjesama pa ih bataliti i otići na Obojeni jer što sam matoriji sve mi teže pada slušati punkere, međutim ČBS su oduvali. Miki je vidno smršavio, riješio se pivskog stomaka, a cijeli bend kao da se naoružao nekom novom energijom i kad su počeli svirku, raspalili su iz svih oružja. Od uvodne „Stanimo u gard“, naslovne stvari njihovog prošlogodišnjeg albuma do starih hitova poput „Super heroj“ ili „Ništa mi staro ne nedostaje“ to je bilo brzo, žestoko, udarački, ali odlično odsvirano i bez Mikijevih prenemaganja na bini čemu je sklon u Six Packu. Najbolji nastup večeri u Pioniru koji su malo pokvarili masakriranjem Ramonesa na bisu, a fora mi je bilo što se Miki tijekom nastupa zahvalio organizatorima što su ih pozvali uz pjesmu „Odjebi“ (također s novog albuma).
I stvarno, do ponoći je svirka bila gotova. Drug M. i ja smo iskoristili jednu od posljednjih ugodnih ljetnih večeri da malo prošetamo po gradu, nešto bacimo u kljun, popijemo par cugi i odemo u krpe (ne zajedno, naravno, ipak i ja imam neke standarde, ma kako niske). Unatoč problemima s ulaznicama, više smo nego zadovoljni viđenim: svi izvođači koje sam odgledao pokazali su da su u dobroj formi, pa se radujem nekom novom live susretu s njima, a skupljena je i fina svotica koja bi trebala pomoći da se Kojino liječenje uspješno završi. Moja je želja, a vjerujem i svih onih koji su te večeri bili na koncertu za Koju, da se čovjek oporavi i vrati u svoje prirodno stanište – na binu i u studio te da nas obraduje novim pjesmama.
Nedisciplinirani beskičmenjak Hadžo