Nesuvislo je hvaliti ili ružiti „Džokera“ ovih dana. Horde fanova i onih manje zaintrigiranih stripovima pohrlili su u bioskope, i reakcije su uglavnom od pozitivnih do ushićenih. Istina, glasovi onih kojima se film ne sviđa su daleko tiši – ne računajući večno dušebrižne pripadnike uglavnom američkog lobija koji u svakoj kapljici krvi na platnu vidi poziv za vanserijsko nasilje. Dakle, dok jedni aplaudiraju u ekstazi, ima i onih kojima je film pretežak, ili čak u njemu vide šizofreni uzor koji će čitave generacije mladih povući na dno i dati im povoda da se pretvore u real life Džokere pune gneva i napunjenih revolvera. Pa, hajde da prvo bratimo pažnju na njih: kome ovaj i ovakav film posluži kao podloga da počine nasilje, u startu su u problemu. A i društvo sa njima. Naime, ako nekoga fikcija podstakne na nasilje (a „Džoker“ je samo izgovor new age liberala koliko i video igre ili gledanje, štajaznam, ragbija) onda je reč o osobi koja duševnu patnju, asocijalnu patologiju, depresiju ili drugi poremećaj dugo vremena nosi u sebi, a društvo je to, uz roditelje, koje nije prepoznalo alarmantne naznake u ponašanju i ličnosti. Lako je kriviti film, pre pedesetak godina su isto tako krivili stripove, koji vek ranije đavola... Sve samo da porodica i društvo operu ruke od svoje nebrige, a kasnije se svi sablažnjavaju kako su (maloletne) masovne ubice proklizale kroz sistem bez da budu detektovani i ukaže im se pomoć.

E, pa, dragi dušebrižnici, ovaj tekst nije za vas, jer ono što ste morali da prepoznate kao osnovnu poruku filma i jeste priča o čoveku sa teškim duševnim problemima, kojeg društvo odbacuje kao smrdljivu krpu, zatvaraju mu vrata pred nosom na svakom koraku, neštedimice ga život udara ispod pojasa... I on postaje – Džoker. Da naglasim: poruka filma je da obratite malo pažnje na ljude oko sebe, da ih ne gazite i ne preskačete, da pružite pomoć onome kome treba, da osnažite sistem umesto da gasite SOS linije, besplatne socijalne programe i slično, i možda će osobama sa potencijalom da postanu Džokeri biti pružena adekvatna pomoć. Ili zagrljaj, jer nekada je samo to potrebno. „Džoker“ ne veliča nasilje per se, već sastavlja listu kakve sve propuste društvo može na napravi pojedincu, i ukoliko se niz takvih šokova zaređa kao ovde... et voila, eto nam Džokera.


No, da se vratimo filmu. Za nedelju dana prikazivanja pogledao sam ga dva puta. Sale pune na obe projekcije. (Prvi put kokice odlične, ali drugi put naćosi malo bajati – shame on you Cineplexx.) Neću trošiti reči na sve već više puta nahvaljeno, od izvanredne glume Hoakima Finiksa, preko režije, muzike, fotografije, pa sve do kompletnog ugođaja. Jer „Džoker“ i pruža zaokruženi paket čistog holivudskog savršenstva, i pritom ne govorim o smrdljivom Holivudu 21. veka, već o vremenu kada su se tamo snimali filmovi sa harizmom i, da prostite, parom moćnih testisa u donjem vešu režisera i producenata što su se uopšte usudili da takve filmove izbace na tržište. Da, govorim i o „Taksisti“, i „Paklenoj pomorandži“, i svim drugim ostvarenjima koji danas ne bi, podvlačim – NE BI BILI SNIMLJENI. Govorim o vremenu kada je Holivud imao šta da kaže, a ne da samo niže našminkane blokbasterčiće kao ekvivalent crtaća u 7.15 išarani CGI likovima i predelima. Da, i da se odgleda „Džoker“, mislim stvarno odgleda, potrebna je određena doza harizme. Jer nevoljno ili svesno, posmatramo mučenog Artura koga život šamara s leva i desna, a govorimo o čoveku čija je psiha dobrano načeta i već na početku ga upoznajemo sa brojnim psihijatrijskim poremećajima. I do kraja filma, kada krene na svoj ubilački pohod, dočekujemo ga takvog, džokerolikog, sa ovacijama i odobravanjem. Nivo ubedljivosti kojim nas Finiks u ulozi Artura, režiser za kormilom, i priča kao vodilja, guraju sve dublje u pakao Džokerove duše, čine od posmatrača nemog saučesnika u zločinu koji na većinu Džokerovih postupaka gleda sa vidnim ushićenjem. Jer te njegove žrtve su to i zaslužile, zar ne? Pa, ne baš. Oni su žrtve u punom smislu te reči, ali samo su presonifikacija svega što je tištilo Artura, ali i nas kao životinje u ovom real time zoološkom vrtu koji zovemo život. Dakle, mi ne smemo kao jedinke da se radujemo što je Džoker ubio osobu X ili gospođu Y. Ali to činimo, osim u jednom slučaju koji ostavlja baš gorak ukus u ustima. Gledajte film pa će vam biti jasno, neću da previše spojlam.

Zapravo, sve što sam i rekao poznato je iz trejlera. Mi, naime, znamo da će Artur postati Džoker, i znamo iz trejlera da je Džokerov pad u kiselinu ovde zamenjen padom u surovo društvo. Način izvedbe tog puta, pada u ponor, genijalnost je ovog filma, a ponajviše hvaljene glume Hakima Finiksa. I gle čuda, društvena geneza Džokera je mnogo sumanutija od stripovske verzije sa kiselinom. Valjda je društvo mnogo surovije od hemikalija. Pa i jeste, jer delić onoga što Artur proživljava tokom filma, iskusio je svaki gledalac. Neko je zlostavljan kao dete, drugi među nama su ismevani ceo život, ja pijem lekove za depresiju, neko drugi je malo hospitalizovan jer je tukao glavom o zid, a da ne pominjemo koliko je ljudi pretučeno, otpušteno, napušten, usamljeno... Sve to se dešava jednom čoveku u filmu, i on to više ne može da trpi. Džoker, kao rezultat psihoze i društvene izopštenosti u ovom filmu, je zapravo ceo kolektivitet ljudskog roda.


„Give me your tired, your poor, your huddled masses yearning to breathe free, the wretched refuse of your teeming shore. Send these, the homeless, tempest-tossed to me, I lift my lamp beside the golden door!“ – taj natpis krasi Kip Slobode u Njujorku, uzoru za filmski Gotam. Nebrojeno puta je američko društvo – uzmimo njega u fokus – pogazilo te reči. U zemlji koja bi trebala da bude najbogatija, a najvećm delom živi u bedi, gde milioni žive bez zdravstvenog osiguranja, gde establišment probranih milionera drži svu moć dok ostatak zemlje tavori u dužničkom ropstvu, stasavaju Džokeri poput filmskog Artura Fleka. A ako maknemo malo njušku van granica Amerike, slična je situacija u svetu. Možda se manje nazru te kastinske razlike, i ljudi malo više brinu jedni o drugima, ali i to sve više bledi. „Džoker“ je opomena svima onima koji misle da tako može doveka. Jer situacija u društvu je već na tački ključanja. Kako Džokeru skandiraju u ekstazi na filmu, tako publika u salama otvoreno navija za Džokera i njegov ubilački pohod, iako u dubini duše znamo da to baš i ne bismo trebali. Zgroženi smo onime što je Artur Flek postao, ali smo i šokirani i puni razumevanja za sve što ga je do toga dovelo. Jer, u dubini duše, makar jednim delićem, svako od nas je Artur Flek, i svakog dana igramo na ivici žileta između zdravog razuma i patologije, a samo malo veći potresi nas mogu gurnuti niz isti mračni put kojim je krenuo Artur.

Za kraj, samo bih se osvrnuo na stepenice. Taj fragment filma, pored mnogih drugih – pomenuo bih i ples u javnom toaletu – odaje genijalnost „Džokera“. Dugi, sumorni niz stepenica koji vodi ka Arturovoj zgradi prosto odiše teskobom. Artur se nekoliko puta penje njima, teškim i setnim koracima, držeći zavežljaj lekova u ruci, kiša pada, mrak je. Finiks maestralno glumi čoveka koga je život slomio. „Sve što imam su negativne misli“, jednom prilikom kaže socijalnoj radnici. I da, Artur se penje, i penje, i penje... i u sledećoj sceni kad ide kući, pogađate, penje se. Kao da se večno penje uz te stepenice u nastojanju da se uklopi u društvo. Siluje svoju psihu samo da bi bio kao ostali, da se uklopi, da ga primete i prihvate. Možda da ga neko zagrli? Onda imamo tok filma kakav jeste, Arturovo poniranje u mračne delove svoje psihe. I jedini put u čitavom filmu kada ga vidimo da niz te iste stepenice silazi, jeste ikonična scena plesa u kostimu Džokera. Ne kostima, izvinjavam se. On tada JESTE Džoker. Transformacija je potpuna, i sada ne vidimo Artura koji se na kiši penje sumornim stepenicama. Naprotiv, vidimo Džokera koji niz njih silazi i pleše, svetlost ih obasjava, kiša je stala. Džoker je rođen. I Tarantino može da samo plače od muke što je rođen iste godine kad i „Bilo jednom u Holivudu“.


Nikola Dragomirović