Ardalen bi se najpreciznije mogao svrstati u magični realizam. Radnja je duboko utemeljena u stvarnosti, ali je u njoj dovoljno toga nadnaravnog i neobjašnjivog a opet posve prirodnog.

Radnja je krajnje jednostavna. Devojka Sabela u kriznom periodu života odlazi u rodno mesto svoga dede, kojeg nikada nije upoznala, pokušavajući da kroz razgovore s meštanima rekostruiše njegov život. Malograđanska zloba će je uputiti na čoveka po imenu Fidel, koji bi joj, navodno, mogao pomoći. Međutim, čitalac veoma brzo uviđa da on nije prava osoba. Fidel u dramu unosi magiju jer živi u izmaštanom mehuru demencije, mašte i tuđih sećanja.

Mada se na polovini ovog grafičkog romana učini da Sabela neće nikamo dospeti sa istragom i da je svrha priče zapravo razotkrivanje i disekcija male sredine, sve se na neki čudan način izvanredno poveže.

Ardalen je grafički roman u kojem kitovi plove nebom, stari radio aparati oglašavaju zvuke mora, a mašta nadjačava sumornu stvarnost. A za sve to je velikim delom zasužan i maestralni Pradov crtež. Čitav strip je više oslikan nego nacrtan, a svaka fizionomija govori više od reči. Usto su umetnuti i isečci iz naučnih studija, pesme, novinski intervjui, sudski izveštaji... koji će priči dati još jednu, stvarniju dimenziju. Retko je magični realizam ovako uverljivo stvaran.

Željko Obrenović