Prizor prvi: Dugo milovanje kompleksnih struktura - veče festivala u znaku džeza (01. avgust)


Prilično mi je nelogično i neadekvatno pitanje za XXI vek, ali ću ga postaviti čisto iz predostrožnosti: da li je džez, kao ultimativna muzička tvorevina i dalje namenjen samo nekakvoj "eliti" ili je krajnje vreme da se taj stav promeni? Ja lično, istini za volju, nemam takav utisak, jer veoma volim retorička pitanja (između ostalog) i cenim džez, kao i žive muzičare koje poznajem i vidim u svom rodnom gradu, ali mi se čini da je omladina i dalje nesviknuta na događaje koji se tiču umetnosti uopšte – mnogi nikad nisu ni pomislili na džez, ili nisu nikad imali priliku da ga čuju u svom domu, društvu ili od bilo koga ko je iole upućen u to. Zato se isprva čini da je takav koncept daleko van domašaja mladih ljudi, i takvi koncerti ih ne privlače, ukoliko nisu pod "oblandom" i etiketom "za mlade". Možda karikiram, ali nije daleko od istine, a možda i grešim u potpunosti.

Na svu sreću, uvek se pronađe povoljna prilika, i najvažnije, realizacija nečega što bi trebalo oplemeniti tinejdžerske i studentske vijuge, jer džez i jeste za mlade, a zatim im udariti završnicu kao elektrošok, a to je, sada već drugi po redu Youth Jazz & Rock Festival, pod pokroviteljstvom Rotarakt kluba iz Subotice (bez iskrenog i nenametljivog sponzora ništa). Koncipiran je kao dvodnevni događaj (Jazz i Rock veče), u dvorišnom prostoru bioskopa Abazija na Paliću, a ovom prilikom ću se osvrnuti na Jazz veče, koje sam propustio prošle godine.

Kao prethodnica festivala, 31. jula, organizovano je veče nemih filmova koji su imali klavirsku pratnju uživo. Sada sam to veče propustio, pa ne mogu ništa o tome reći. Na žalost. Pravac džez, i biciklom na Palić u Tikvicki tandemu.

Subotička i palićka publika je imala priliku čuti tri sjajna džez orkestra: Placid Bees (Beograd), Nikola Spasojević Quartet (Rotterdam/Beograd) i Ethno Jazz Orchestra (Čačak/ Beograd/Subotica), koji su iskreno oduševili publiku, a ako je neko i imao neku zamerku, bolje neka je zadrži za sebe (dobronameran savet). Većina muzičara koja je nastupila ima scensko iskustvo iza sebe, iako su prva dva orkestra posebno okupljena za ovu priliku, što je nemerljivo u odnosu kojim žarom su svirali; često su se i međusobno razmenjivali na bini (što je prilično standardna pojava), a ono što je bitno jeste da su u prvom planu istaknuti mladi ljudi koji sebi tek utiru put u akademskom i izvođačkom smislu - što je za pohvalu i pokazatelj dobre prakse kako se pravilno kale i razvijaju muzičari koji će kasnije nizati profesionalne uspehe. Naravno, za sve pojedinačno imam samo reči hvale, naročito za bubnjare, jer su oni nosioci ritma, bez ikakvog preterivanja. Možda ću nekog i posebno pomenuti, ali napominjem da sam kao publika i kao muzički konzument istinski oduševljen onim što sam čuo na bini tokom cele večeri. Jedino što bih eventualno mogao zameriti svima koji su nastupali jeste što su prebrzo izgovarali nazive pesama koje su izvodili - ili ja nisam bio dovoljno brz da ih utefterim u tančine kao Karadžić, i nisam imao priliku da vidim nekog novog Al Di Meolu, no o tom potom. :-)

foto: Srđan Sobin
Placid Bees na čelu sa ultra-šarmantnim pevačem Viktorom Tumbasom je bila odlična uvertira, jer je pored vokalnih sposobnosti, pokazao da se u njemu krije i za sada stidljivi šoumen. Iako je njegov stil blagog žara, pomalo melanholičan, ali čvrste vokalne konstrukcije, zaista je bilo uživanje slušati izvođenje džez standarda koje su spremili ovom prilikom, između ostalog i par autorskih pesama, a jednu su izveli zajedno sa organizatorom, koji je i koautor iste. Ono što me oduševilo jeste izvođenje kompozicije “Freedom Jazz Dance” koja je u njihovom izvođenju imala elemente strašno dobrog funk-a, na momente i psihodelične pasaže (ogromno poštovanje), i povrh svega, demonstraciju vokalne džez improvizacije, gotovo kao spoken word idolatrije i scat-a. Možda većini ljudi zvuči smešno to fraziranje i ponavljanje ritmičkih sekvenci, ali smatram da je Viktor to maestralno izveo i da je to zvučalo kako bi trebalo, iako do tada to nisam imao prilike čuti uživo. Pun pogodak. Uspeo je na momenat da uključi i publiku u tu igru, iako je samo omladina reagovala. Primetio sam da je on takođe veoma spontan i prirodan na bini, što je vrlo važno i zato je sve skupa zvučalo odmereno, ali sa dovoljno stila i dinamike, koja je, verujem, držala pažnju publike sve vreme, u letnjoj, i potpuno opuštajućoj atmosferi, uz zvuke koji su hodali na tankoj ivici laganog latino džeza – prava masaža za muzičke centre u mozgu. Muzika koju su izvodili je zaista bila namenjena večernjoj atmosferi, u skladu sa ambijentom, sa razlikom što sam ja pijuckao pivo umesto vina.

(Placid Bees su Viktor Tumbas, Stevan Milijanović, Aleksa Milijanović i David Gegić)

foto: Vlatko Primorac
Pomislio sam da je muzičar Nikola Spasojević malo stariji čovek čim ima "svoj" kvartet i onda sam ugledao saksofonistu koji je, pretpostavljam, mnogo mlađi i od mene. Voditi kvartet u tim godinama nije mala stvar, i pokazuje veoma ozbiljne ambicije. Neće me iznenaditi ukoliko budem video i čuo album i odlične kritike, kad se bude odlučio za taj korak. Njihov nastup je bio za nijansu kraći, čini mi se, ali to nije uticalo na to da set bude podjednako virtuozno izveden, i ispunjen pretežno autorskim pesmama, što je sjajno i potrebno. Za razliku od prethodnog benda, Nikola je bio malo uzdržaniji što se tiče predstavljanja numera, verujem da mu je fokus više bio na samom nastupu i vođenju orkestra. S obzirom na prethodni bend i njihov, da tako kažem, otvoreniji koncept, nastup ovog kvarteta me je hipnotisao do te mere da nisam bio svestan stvarnosti, jer su gotovo neprekidnim nizom numera, prilično oslonjenih na šezdesete godine XX veka (koliko sam uspeo da primetim), napravili pravu muzičku crvotočinu ispunjenu pre svega bebopom (prepisujem od Pavla), i rekao bih čak i minijature vrlo bliske swingu, ali svakako sa modernijim pristupom. Vrlo interesantne autorske kompozicije, improvizacije na zadate teme i Spasojevićev saksofon koji predvodi zvučne zidove (bukvalno), samo su neki od kvaliteta koji su mogli da se "namirišu" na svežem palićkom vazduhu. Zaista neponovljivo iskustvo, i prilično sam ozbiljan kada kažem da sam bio u transu - to je ono što i očekujem od džeza, da te samelje odličnim solažama, ritam sekcija dođe do usijanja i to sve saksofon ili vokal lepo zaokruži da ne implodira na bini. To se skoro i desilo, jer je bubnjar krenuo da svira nešto nalik ranom jungle-u i drum'n'bassu (i to onom garažnom!), apsolutno neočekivano u toku svoje solo-deonice. Da je tom prilikom nastavio koji minut u tom ritmu, "rizik" bi bio ogromni rejv na otvorenom. Šalu na stranu, to istinski pokazuje širinu i značaj džeza kao muzičke forme koja je uistinu utkana u sve pore muzike XX veka.

(Kvartet čine Bojan Cvetković, David Gegić, Bogdan Đurđević i Nikola Spasojević)

foto: Vlatko Primorac
Za Ethno Jazz Orchestra (EJO) sam čuo i ranije, ali nisam bio siguran dok se nisu kolektivno popeli na binu i potpuno mi srušili ideju koju sam imao što se tiče njihove muzike. Mnogo volim i poštujem amalgame srpske/balkanske izvorne muzike u čudnim kombinacijama (rumsko Vrelo, npr.), kao i samo etno pevanje. Da napomenem da i moja žena obožava ovu vrstu muzike i da mi je ona još više približila. Ipak, ovakav tretman kakav u rukavu imaju EJO, sigurno im u ogromnoj meri može pomoći da steknu internacionalnu publiku, naročito iz razloga što se veoma fluidno kreću u domenu world music-a, koji je, složićete se, veoma široka kategorija. Bez obzira na sve, oni imaju jedinstvenu mešavinu koja zvuči zaista svetski i zapravo veoma unisono, na neki uvrnuti način. Pored vrhunskih muzičara, moram istaći i čoveka koji svira kaval (svašta čovek nauči, nisam znao da se instrument tako zove), koji je, uz divne devojačke vokale održavao taj etno element u svakoj noti i numeri koje su izvodili. Da li ste ikada čuli elemente reggae-a, bossa nove, afrobeat-a sa sve perkusijama koje teraju telo da pleše, uz gromovito nadpevavanje koje kida dušu na komade i aranžirano u saksiji zvanoj fusion jazz? I dalje sam pod utiskom da je ovo nešto, za sada najlepše i najoriginalnije što sam ikada čuo da se tiče izvorne muzike, i da uplivi pomenutih žanrova uopšte ne razbijaju iluziju da se tu radi o naizgled "neprirodnom" spoju, svakako uz dašak džeza, jer je on zapravo vezivo. Zapanjen količinom inventivnosti u njihovom zvuku. I da bude još čudnije, sve se uklapa u tolikoj meri, da bi čovek pomislio kako delimo blisku tradiciju sa afričkim i kreolskim kulturama, toliko ceo taj sklop zvuči spontano i prirodno - muzika oslobađa sve geografskih i nacionalnih stega. Autorska pesma “Dolazim” je pravi primer toga što sam naveo, vrlo poetična i britka kompozicija i što je najbitnije, zvuči fenomenalno i bez imalo stida, svetski. Poetski sloj neću ni da načinjem, uverite se sami. Naravno, i tradicionalne pesme u njihovim aranžmanima zvuče mnogo bogatije. Koliko je publika bila statična za vreme nastupa Placid Bees-a i kvarteta Nikole Spasojevića (ne zameram, samo pominjem), EJO su zapalili binu i većina publike je skočila na noge i njihala se, đuskala. Posebna pohvala ide pevačicama Milici i Nataši, koje svojim izuzetnim vokalnim sposobnostima nedvosmisleno opravdavaju osnovni imenitelj benda.

(Ethno Jazz Orchestra čine Milica Dobrić, Nataša Pejčić, Stevan Milijanović, Aleksandar Jovan Krstić, Armand Mesaroš, Aleksa Milijanović, Aleksandar Alempijević)

Desya sa organizatorom i izvođačima, foto: Slađana Tikvicki
Umesto zaključka, samo ću reći da je vredelo pedalati do Palića, uz hronični “roditeljski” umor!

Želim da se zahvalim najpre mladom gospodinu organizatoru Pavlu Zvekiću na gostoprimstvu i prilici da svoje novinarsko-literarne težnje iskusim kao deo festivala (Press), uz moju lepšu polovinu koja mi je podrška u svemu što radim, kao i Bojani Jurić na preporuci. Ja sam istinski oduševljen entuzijazmom kojim zrači ekipa okupljena oko festivala i nadam se da ćemo dočekati i neki ozbiljniji jubilej, jer ima potencijala i prostora da ovo preraste u mnogo razvijeniju i kompleksniju priču - sitnim koracima napred. Odabir bendova je i za ovu priliku bio fenomenalan, odziv publike zadovoljavajući (gledajući prosek obe večeri) i moji utisci su, kao što ste imali prilike da pročitate, krajnje pozitivni.

Uskoro sledi tekst i o Rock večeri festivala. Gledajte da ne dođete i sledeće godine, ukoliko ste propustili ovaj divni događaj. 

Desya Lovorov