Pojam „minutemen” izvorno označava civilne koloniste organizovane u tzv. „narodnu miliciju” tokom američke borbe za nezavisnost u 17. i 18. veku. Minutemen, takođe, predstavlja i ime benda koji je ustanovio čak dva pojma vezana za rock muziku – „art punk” i „math rock”. Ako ćemo pravo, bendovi kao što su Pere Ubu, Chrome, The Wire, pa i The Fall su negovali sličan zvuk i način sviranja par godina pre nego što su u San Pedru, Kalifornija, tri drugara (zvuči poznato?:)) imenima (Dennes) D. Boon (gitara/vokal), Mike Watt (bas/vokal) i George Hurley (bubnjevi) rekli da im je dosta sviranja obrada bendova kao što su Steely Dan, Van Halen(!?), Creedence Clearwater Revival i Blue Oyster Cult, i pod jakim i jasnim uticajem panka rešili da bend The Reactionaires preimenuju u Minutemen i drastično promene stil sviranja.


Kada su D. Boona jednom pitali šta to Minutemen sviraju, on je pola u zbilji, pola u šali odgovorio: „Free jazz postmodernu, pomešanu sa haiku poezijom”.  To nije daleko od istine jer su disonantne,  često neusklađene, tonove trojice instrumentalista prekidali kratki i odsečni uzvici iz mikrofona. Tekstovi su bili direktni, inteligentni, kratki, socijalni i, najčešće, upereni protiv političara, globalizma, kapitalizma i ostalih „izama” koji su potresali Ameriku osamdesetih godina prošlog veka. Sve to uz karakterističnu i grotesknu dozu humora. Zvuk je bio pod jasnim uticajem bendova kao što su  Gang Of Four, The Wire, XTC, ali i Captain Beefhearta i Franka Zappe (članovi Minutemena nikad nisu krili da su ogromni fanovi poslednje dvojice).

Samo nekoliko nastupa sa Black Flagom bilo je potrebno Gregu Ginnu  da prepozna potencijal benda, pa im je pomogao da potpišu ugovor sa SST Records (slučajno njegovom izdavačkom kućom) i još je producirao njihov prvi EP sa 7 pesama i trajanja od isto toliko minuta pod imenom “Paranoid Time”. Kao i većina pank bendova tog vremena, bili su zadovoljni činjenicom da im se ploča našla u nekoliko lokalnih muzičkih prodavnica i da imaju redovne nastupe u San Pedru i okolini.

Već samo nekoliko meseci kasnije, na rekordno brzo snimljenom albumu prvencu “The Punch Line”, koji to i nije jer traje samo 15 minuta i dve sekunde, oseti se ozbiljan pomak u produkciji, zvuku i artikulaciji stava benda. Jazz – funk ritam preko kojeg je išla nervozna gitara, dok su Boone i Watt uzvikivali parole kao što su “Tension”, “Ruins”, “Fanatics”, “Warfare” i slične, uperene protiv establišmenta i stanja u društvu, pokazao je da su Minutemen, iako na prvi utisak odaju utisak neozbiljnosti, postali vrlo ozbiljan bend.

Od početka 1982. godine, Minutemen su bili na konstantnoj turneji po Americi, a kasnije i po Evropi (prateći uglavnom Black Flag), prekidajući je samo ulaskom u studio, ne bi li ostavili još zvučnih zapisa. Sledili su album “What Makes A Man Start Fires?”, EP pod imenom “Buzz or howl under the influence of heat” i nekoliko singlova, ali je vrhunac karijere, a mnogi kritičari tvrde i cele američke underground scene, bio dupli album “Double Nickels On The Dime” sa čak 45 pesama, od kojih su neke bile urnebesne obrade klasika kao što su “I Cant Drive 55” Semija Hagara ili “Ain’t Talkin Bout Love” grupe Van Halen. Poruke, kao što su “Political Song For Michael Jackson To Sing”, “Please, Don’t Be Gentle With Me” i “This Aint No Picnic”, davale su do znanja publici da neće odustajati od zafrkancije dok ozbiljno upozoravaju na pošasti tog doba i posledice ranijih dešavanja u američkom društvu u pesmama, kao što su “Do You Want New Wave Or Do You Want The Truth”, “My Heart And The Real World”, “Viet Nam” i slične.

Na sledećem albumu “3-Way Tie (For Last)” iznenadili su publiku komponovanjem pesama neuobičajeno dugim za njihov stil, pa su pesme kao što su “The Price Of Paradise”, “Political Nightmare” i “The Red And The Black“ (inače, obrada Blue Oyster Culta), trajale i po četiri minuta.

Samo nekoliko dana posle izlaska albuma, D. Boon gine u saobraćajnoj nesreći u Tucsonu, Arizona. Nedelju dana pre toga svirali su sa R.E.M. na koncertu u Šarlotu i imali zakazanu turneju sa njima po SAD. To je bio kraj grupe Minutemen jer su Watt i Hurley tvrdoglavo odbijali bilo kakvu mogućnost da nastave sa radom pod tim imenom. Nekoliko meseci kasnije, njih dvojica su zajedno sa gitaristom Edom Crawfordom osnovali bend fIREHOSE pod snažnim nasleđem Minutemena, ali su odbijali da sviraju pesme bivšeg benda. fIREHOSE je trajao osam godina, izdao pet albuma i isto toliko ipijeva, odsvirao skoro 1000 koncerata, ali to je neka druga priča.

Minutemen je snažno uticao na čitavu armiju post-punk i alternativnih bendova kao što su Uncle Tupelo,  Fugazi, Pixies, pa čak i No Means No, Primus i Red Hot Chili Peppers (što, recimo, basista Flea nikad nije krio)…

Zoran Popnovakov