Dingospo Dali - Sve dok mislim da je ovo drugi svet



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Beogradski indie rock bend Dingospo Dali krajem prošle godine objavio je svoj debi album koji je lagani naklon gitarističkom rock zvuku 80-ih i 90-ih ali s modernom produkcijom i temama potrage za nekim drugim, boljim svijetom, što je nešto s čime se većina stanovnika ove žalosne regije može poistovjetiti…

Kratka povijest grupe kaže nam da postoje još od 2011. godine i da su jedan od brojnih bendova nastalih u inkubatoru BIGZ-a, ogromne zgradurine koja je već godinama mjesto za probe, druženja i svirke beogradskih indie i underground bendova. Bend su osnovali Sandra Grubić (vokal), Nemanja Bulatović (bas) i Nikola Vidojević (bubnjevi), dok su se gitaristi često mijenjali. Zanimljivo, kod većine bendova najčešće se mijenja ritam sekcija, no kod ove gospode ritam sekcija je postojana kano klisurina, a dvojac gitarista koji je snimio album (Nikola Mišić i Miloš Kasalović) zamijenio je Marko Mićanović. Prije nekoliko godina pobijedili su na prvom televizijskom natjecanju neafirmiranih bendova Bunt Rok Masters, uslijedili su brojni živi nastupi, pojavljivanje na raznim kompilacijama i, logično, snimanje albuma. Album je snimljen i produciran od strane Ivana Petrovića u Studiju P3 u BIGZ-u, a za miks i mastering zaslužni su Luka Petrović i Robert Telčer (Veliki prezir, Partibrejkers) iz studija Šamarčina u Vrbasu.

Na albumu se nalazi 12 pjesama ukupnog trajanja 43 minute koje se najkraće može opisati kao mračni indie rock. E sad, kako ja baš nisam sklon takvim kratkim opisima, recimo da bend baštini nešto od mračnog rocka s početka 80-ih (The Cure, The Sisters Of Mercy, Jesus And Mary Chain…), indie popa bendova sa ženskim vokalom poput The Sundays ili Mazzy Star, pa do žešćih bendova tipa Sonic Youth ili Pixies. U svojim bržim i energičnijim trenucima podsjetili su me i na naš bend Markiz, a u onim nježnijim i melankoličnijim i na kultne novosadske Lunu i La Stradu ili na beogradski Autopark. To su one osnovne koordinate njihovog glazbenog svemira, ali nađe se tu i skretanja u druge glazbene žanrove.

Album otvara stvar „Drugi svet“ koja je pravi izbor za otvarača jer sadrži sve odlike benda koje će dalje razvijati kroz preostalih 11 pjesama: žestoke ali melodične gitarske linije, mnogo groovea (bas i bubanj su snimljeni onako kako bog zapovijeda, što je rijetkost kod izdanja ovog tipa), upečatljiv Sandrin vokal koji u jednom trenutku pjeva nježnu uspavanku na vaše uvce, a u sljedećem se prodere kao ranjena zvijer, moderna produkcija koja je sve to povezala u smislenu i uhu (pa i radiju) ugodnu cjelinu, a tu su i tekstovi.

Od te uvodne pjesme pa sve do kraja, kroz cijeli album se provlači ideja potrage za drugim, boljim svijetom i bijega od ovoga koji čovjeka ograničava. Taj drugi svijet može biti povlačenje u naše vlastito ja, bijeg u underground kao pravo mjesto za traženje inspiracije i posjet muza („U podzemlju“), ili fizički odlazak na neko drugo mjesto. To je na slušatelju da procijeni. Dingospo Dali nisu društveno angažiran bend u smislu pozivanja na barikade ili na revoluciju, dapače, u pjesmama poput „Pelin“ ili „Deseti minut“ opisuju uzaludnost bilo kakve revolucije ili pobune jer su ljudi pristali biti kotačići u velikom stroju koji se zove Sistem (ili Država). Tekstovi su jasni i precizni, podjednako važni kao i glazba oko njih, pa ovo svakako nije album za površno slušanje dok u kuhinji pripremate ručak već album koji traži pažljivo preslušavanje i otkrivanje nekih novih i zanimljivih slojeva u tekstovima.

Isto vrijedi i za glazbu: jest da album negdje oko sredine postaje malo preravan i preujednačen (moglo se i bez „Kože“ da se mene pita), ali ekipa se potrudila taj osjećaj jednoličnosti razbiti sitnim zvučnim diverzijama. Tako je, primjerice, „Šine“ pjesma koja započinje simpatičnom reggae dionicom koja će do kraja pjesme metastazirati u gotovo pa stoner rock divljačinu. U „Pelinu“ ćete čuti orijentalni, istočnjački gitarski motiv koji je odlično sjeo u pjesmu, a „Staklene oči“ savršeno doziraju post punk zvuk i darkersku atmosferu, poput žešće raspižđenih Bauhaus, dok je „Sa krova“ jedna od onih atmosferičnih pjesama koju bih lako mogao zamisliti na Vranjkovićevom sjajnom albumu „Veronautika“ (refren „ko me to gleda sa krova“ zvuči poput pjesme o voajerizmu i stalkingu, nešto poput ženskog odgovora na hit „Every Breath You Take“ grupe The Police koja nije ljubavna pjesma kako to ljudi najčešće misle već pohotne misli jednog stalkera dok prati svoju žrtvu. Toliko od obrazovnog sata za ovu recenziju 🙂.

Kao svjetski priznatoj plačipički, meni su se najviše dopale uber melodične pop-rock stvari poput melankolične „U podzemlju“, hitoidne „Ne pitaj se“ (s kojom su pobijedili na Bunt Rock Mastersu) koja je Hit s velikim H iako možda ne oslikava najbolje zvuk benda te zaključna „Ona“, prvi singl grupe, koja uspijeva pomiriti tužan tekst i gotovo plesnu glazbenu podlogu.

Kad se podvuče crta, ovo je vrlo dobar debi album, prvenstveno za ljubitelje indie zvuka, ali i dovoljno radiofoničan i uhuugodan da se zavrti na radiju bez da izazove želju da okrenete stanicu. Čak bih rekao da je ovo bend koji možda bolje funkcinonira na singlovima jer zvuče drugačije od većine rock bendova kod naših susjeda, odmah upadaju u uho i tu mogu ostati i duže vrijeme, dok se u dugoj LP formi ta distinktivnost zvuka i tekstova ipak pomalo gubi. No, nevermind, kao cjelina ovo je ipak dobar i iznenađujuće zreo album (bend je možda nov, ali glazbenici već imaju dug „radni staž“ iza sebe), miks buntovnog i melankoličnog, pun zanimljivih rješenja koji zaslužuje da mu posvetite 40-ak minuta svoga života. Od mene su dobili triput toliko, što ne znači da se neće još koji put zavrtjeti u mom CD plejeru…

Dingospo Džoha



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva