U nedostatku bombastične prve rečenice, posegnuću za jednom kineskom poslovicom koja kaže: Početak mudrosti je da nazivaš stvari njihovim pravim imenima. Čini se kako je to upravo ono što Jelena Lengold pokušava da uradi svakim svojim proznim delom (priznajem poezija mi baš nije bliska pa se odmah ograđujem), a novi roman, nazvan “Odustajanje” je korak dalje u njenom raščaravanju sveta i idealizovanih slika koje često stvaramo u svojim životima.
 

“Odustajanje” je nešto nalik na bildungsroman, tj. roman o odrastanju, pri čemu je kompozicija romana podeljena na tri skoro podjednaka dela, na tri etape u životu bezimene žene. Ovaj triptih bi komotno mogao da se sagleda kao roman, ali i kao zbirka od tri priče koje imaju zajedničkog imenitelja, zajedničke likove, ali i zajedničke probleme. Glavni lik je bezimena žena i mi na osnovu ova tri fragmenta iz njenog života pratimo njeno sazrevanje. Ova bezimena žena bi komotno mogla i da se zove Eva (nekako bi ovo arhetipsko ime moglo da bude simptomatsko za ovaj lik), ali autorka se odlučila da je ostavi bez imena. Zašto? “Ruža bi davala slatki miris, ma kako je zvali” Dakle, ime bi samo stojalo na putu; poenta je u stvarima i postupcima koji formiraju glavnu junakinju - to je ono što definiše nju. Ovim izbegavanjem imenovanja glavnog lika, autorka kao da poručuje da to može biti bilo koja žena, još jedna u nizu bezimenih žrtava koje su ostavile svoje ja zarad nečega što se u nekom momentu činilo vrednim toga.

Prvi segment romana – oslikavanje detinjstva u disfunkcionalnoj porodici, prikazuje našu junakinju kao devojčicu koja na svojim nejakim ramenima nosi majčinu bolest, očevo često izbivanje iz kuće i bratovljevu nezainteresovanost za konvencionalne stvari u životu, kao i njegovu potiskivanu edipovsku netrpeljivost prema ocu. Kada već uzdrmano zdanje njene porodice dodatno potrese sam Tanatos, ona će pokušati, takva nejaka, da održi ono što je ostalo od porodične kule od karata. Međutim, kako bi sačuvala samu sebe, moraće po prvi put da odustane od svega toga i da pusti da se sve uruši. Nada i vatra u očima gasnu, a krhotine srca ostaju da leže negde tamo u prašini…

U drugom delu romana, devojčica je odrasla i postala samosvesna žena koja kroči kroz život pod teretom prošlosti. Iz senki je posmatra preostali član porodice, i on joj je jedina direktna veza sa onim što pokušava da pokopa i sakrije od sveta, ali i od sebe same. Ona vodi naizgled interesantan život – ona putuje, ima neobavezujuću vezu sa čovekom starijim od sebe (i on deluje poput kompenzacije za oca), ali konstantno živi u nekom prividu života, obeležena nasleđenim gubitkom. To nešto što ima sa starijim ljubavnikom, a što liči na vezu, joj daje slobodnog prostora da diše i da se ne oseća sputanom, ali sve što je podseća na vlastitu porodicu je dodatno ukotvljuje u mutnu i tmurnu imitaciju života koji vodi, zatvara natrag u kavez iz koga ne može da pobegne. U retkim momentima u kojima se usuđuje da bude sama sa svojim mislima, u šetnji koja je vodi uvek ka istom mestu, upoznaje čoveka pred kojim može da bude ono što jeste, čoveka koji joj otvara oči, čoveka koji vidi njenu prošlost, ali i nju samu - ogoljenu. Međutim, ona se uvek iznova vraća svom ljubavniku koji je delimično podseća na vlastitu prošlost, i uvek iznova pokušava da se oslobodi svega što je sputava, a svesno ostaje rob vlastite prošlosti. Iako pokušava putem Erosa da se oslobodi tih stega, Tanatos je taj koji će je delimično osloboditi. Na kraju, kada bude doživela nešto što će joj ličiti na katarzu, glavna junakinja će se smejati samoj sebi, a u isti mah će i oplakivati sebe i svoj život.

U završnom delu romana saznajemo da je naša junakinja zasnovala svoju porodicu i da ta porodica nije idealna. Izgleda kao da je obrasce porodice u kojoj je odrastala primenila na porodicu koju je zasnovala. Distanca, tajne i bol koji su stalno prisutni i večita težnja ćerke da istražuje majčinu prošlost i da kopa po ranama koje još uvek nisu zacelile će učiniti to da se odnosi između njih dve zakomplikuju. Njena ćerka, Irena, uvek bliža ocu, od nje krije veoma bitne stvari – na primer to da se uskoro udaje. Inače, veoma je lukav odabir ovog imena, jer Irena bi trebala da unosi mir i ravnotežu u svoju porodicu (ime Irena potiče od grčke reči koja označava mir), a ona, u stvari, svojoj majci donosi nemir. Dok se njena ćerka sprema da oformi svoju porodicu, naša junakinja se pita ima li sve to smisla i svrhe (pre svega porodica i brak, lažna slika o sebi koju je sama projektovala,…) – da li treba i dalje da igra po pravilima koja ona nije smislila, da glumata u drami za koju isuviše često ne zna tekst, da se povinuje tuđim predstavama i tuđim očekivanjima, ili je krajnje vreme da konačno odustane od svega toga…

Roman “Odustajanje” je nešto što je moglo da nastane iz pera Ijana Makjuana. Postoji izvesna sličnost između ovog autora i Jelene Lengold, jer su oboje brutalno iskreni i prikazuju stvarnost svedeno i ogoljeno - onakvu kakva jeste - osvetljenu nagomilanim gubicima koje nasleđujemo i sami stvaramo. U ovom romanu, Jelena flertuje sa fantastičnim momentima kojima veoma vešto pravi dodatni kontrast između idealizovanog života i ogoljene stvarnosti i time njeno novo literarno čedo podseća pomalo na prozu Darka Tuševljakovića. Nije čudo što su i Jelena i Darko dobitnici Evropske nagrade za književnost jer u duhu “evropskog magičnog realizma” oboje pišu o životu koji jeste prelepo čudo (sa svim svojim fantastičnim i nekada nestvarnim momentima), ali i niz teških pitanja za koja često ne nalazimo odgovore.

“Odustajanje” je, dakle, izvanredan triptih u kome Jelena Lengold trezveno secira, raščarava i razobličuje našu svakodnevicu i odbacuje romantične slike i zamenjuje ih onim realnim – slikama iz života na koje nisu primenjeni nikakvi filteri. Autorka nas znalački vodi kroz životne etape na putu sazrevanja, i to u večitom kontrastu Erosa i Tanatosa, postavljajući uvek iznova ontološko pitanje – treba li čovek da odustane od sebe i vlastite predstave koju ima o sebi zarad predstave koju drugi stvaraju o njemu i onoga što se od njega očekuje u okvirima ustaljenih tradicionalnih normi. Život je nešto za šta se ne dobija uputstvo. Ume on da bude prelep, ali isto tako ume da bude i brutalno težak. Ukoliko želimo da nakon teškoća dođemo do katarze, moramo biti mudri i gledati na sve sa dozom kritike, možda baš onako kako to čini Jelena Lengold.

Kristijan Vekonj