Nemam dovoljno reči hvale za ovu epizodu. Pomerila me je kao najbolje epizode iz "Dnevnikovog" vremena izvanredno osmišljenom i vođenom pričom. Omažira meni najdražu epizodu DD-a, "Njujork, Njujork" (u starom prevodu), a plejada asocijacija i omaža na popularnu kulturu uvlači čitaoca u dijalog sa stripom i samim sobom, budeći ushićenje ravno onome koje smo verujem svi osećali kao deca kada bismo u stripu nabasali na nešto što inače volimo.


Priča je ne samo aktuelna, već i angažovana i izuzetno snažna kritika svetskog poretka, konzumerizma, kolonijalizma i kapitalizma. Epilog epizode, sadržan u poslednje dve stranice, izuzetno je jak i učinkovit.

Ponavljam, za priču nemam dovoljno reči hvale.

Omaži poznatim ličnostima popularne i gikovske kulture ne izostaju. Naravno, Gordon Remzi i Alan Mur su vizuelno prepoznatljivi likovi, iako promenjenih imena (premda u Remzijevom slučaju ime ni u jednom trenutku ne saznajemo), ali Rekioni je u ovoj epizodi predstavio čitaocima i arhetipski lik telohraniteljke-sekretarice po imenu Elizabet Mun, inače vrlo poznatoj spisateljici naučne i epske fantastike, čiji je lik ratnice Paksenarion po izgledu veoma sličan glavnom ženskom liku u ovoj epizodi.


Možda grešim, ali slutim da nas u Dilanovoj budućnosti čeka svojevrsni emotivni konflikt između tople Ranije i arijevske Elizabet. Čudilo bi me da Rekioni ne iskoristi taj dualitet za ispredanje novih angažovanih storija. No, to ćemo videti.

Nekoliko stranica posvećenih očito Alanu Muru završavaju se ne samo pomenutim omažom epizodi u kojoj Dilan upoznaje Lavkrafta, već i omažom Marvelovom Kirbiju, kao i kratkim kursem iz magije haosa i uopšte su toliko nabijene ezoterijom i okultnom simbolikom da u potpunosti nadomešćuju relativnu nebitnost natprirodnih elemenata u prethodne tri epizode.

Ne samo po tome, ali "U službi haosa" i po tome stoji rame uz rame s najboljim epizodama iz osamdesetih.

Ostavljajući sporedne likove po strani, "U službi haosa" je svakako najznačajniji po uvođenju novog glavnog negativca u Dilanov život, famoznog Džona Gousta, koji očito predstavlja svojevrsnog antibetmena, milijardera koji svoje bogatstvo i uticaj koristi za širenje zla po svetu.


Goust je crtan kao nešto mlađi i hipsterastiji Elajdža Snou iz "Planetarija", a predstavljen kao oličenje konzumerizma i pomame za tehnologijom, te sinteza Eplove estetike i Guglove sveprisutnosti, skupa pretočenih u krajnje zlo savremenog doba, neizbežno i neizostavno čak i iz junakovog života - što je predstavljeno Dilanovom epopejom s mobilnim telefonom i njegovim konačnim prihvatanjem te đavolje naprave pred kraj epizode.

Mada inače ne obraćam previše pažnje na crtež, moram napomenuti da ne pamtim bolje nacrtanu epizodu "Dilana Doga". Crtež vuče na najbolje radove Džona Kasadeja i uopšte više podseća na probrane naslove DC ili Image Comicsa nego na ono što bismo očekivali od Bonelija.

Zaista, svaka čast i autorima ovog stripa, ali i Veselom četvrtku na objavljivanju ovog naslova.

Ne mogu a da ne pomenem odličan prevod i adaptaciju, kao i sjajan uvodnik iz pera Marka Šelića, koji se čita kao najbolji književni esej.

5/5 i Nightflier's Seal of Approval

Ivan Jovanović Nightflier