NABLESNOTESNI. Knjaževački Agro-Punk-Sex-Rock bend oformljen je 1992. godine i aktivan je i dan danas, 26 godina kasnije. Članovi benda Mića – glasne žice, Viktor – debele žice, Jack – tanke žice i Slave – palice. Objavili su pet albuma. I ne samo to. Lupali su u korito. Aterirali i slećali. Ranili džukelu. Vinogradarili. Borili za Al-Kaidu, povraćali u usta, srali na rege, uhvatilo ih ludilo pa sadili grsnice, jaki kao Švarceneger, sigurni kao treger, na rukama imaju žuljeve na dupetu šuljeve, nezgodni kao kratko ćebe, zajebani kao tesne gaće... Ja ga cenim da su toj NABLESNOTESNI!


HC: Nablesnotesni. Agro-Punk-Sex-Rock. Mislim da ste izmislili novi pod žanr panka. Šta vi mislite o tome?
NBT: Svi potrebni sastojci su tu: iz agrarne smo sredine, vole nas punkeri (mada i metalci), stavka SEX možda baš i nije one prirode koja bi nam najviše odgovarala, više je ovo što ovolike godine radimo neka vrsta jebanja muzičkog establišmenta u mozak, a gde je rock tu je i roll...

HC: Pank kao muzika i predstavlja pobunu, nepomirenost sa stanjem stvari, anarhiju, ludovanje... Vi ste pojmu pank dodali još jedan atribut a to je sprdnja. Svojom muzikom sprdali ste sa svime počevši od samih sebe, preko ljudskih gluposti i primitivizma  pa do ozbiljnih društvenih problema. Kod ljudi izazivate smeh a da li ti ljudi zapravo znaju da se smeju sami sebi?
NBT: Generalno mi nismo krenuli sa ikonografijom punka već smo imali njegovu suštinu u izrazu, taj bunt i „jebe nam se za sve” stav su ono što nas je svrstalo tu gde smo. Pa kome se smeju najbolje je da njih pitate.

HC: Baš zbog šaljivih i provokativnih tekstova i slobodnijeg ponašanja u kojem nema nimalo prenemaganja i foliranja, možda vas mnogi shvataju neozbiljno, ali vi trajete evo već 26 godina što samoj priči daje jednu veliku ozbiljnost i šalje poruku da je osnova svega upornost. Da li je bilo teško istrajati toliko godina i ostati dosledan svom fazonu?
NBT: Poenta je što nas naša najvernija publika i te kako ozbiljno shvata. Ne bi se moglo trajati 26 godina samo sa sprdnjom. Što se tiče istrajnosti, bilo je jako zajebano na momente, svirate grupne svirke sa nekim lepotanima što sviraju Whitesnake i Bon Jovi a mi pevamo Vinograd, vinograd; njih jure devojčice a mi otvaramo teglu ajvara 5 minuta posle nastupa i prepiremo se ko je trebalo da ponese „kravaj”; upravo je ta kontra svemu i svačemu bila kao sidro koje nas je održalo a možda smo jednostavno imali sreće, ko će ga znati...

HC: Pored muzike bavili ste se i nekom vrstom teatra. Možeti li reći nešto o tome.
NBT: Imali smo dve epizode sa nekom vrstom teatra, dve kratke muzičko-scenske forme koje su odlično prihvaćene od naših sugrađana. Prvo smo uradili Where the wild roses grow od Nick Cave-a i predstavili šta se, po nama, stvarno desilo i zašto je jadna Kajli nastradala, a sledeći put smo obradili popularnu sapunicu iz onog vremena Rosa Salvahe, i dan danas kad pogledam snimak umirem od smeha, baš smo bili dobri...

HC: Naš narod ima jednu izreku „Ne možeš od korita napraviti violinu“.  Za violinu ne znam ali vi ste od korita napravili bubanj. Na samom početku vaše muzičke karijere lupali ste u korito. Da li ste time samo želeli poručiti da sve može biti muzički instrument?
NBT: Postojala je jaka potreba da se stvari rade drugačije, da se pljune u lice normalnom načinu muziciranja i onda je sve moglo da se koristi u te svrhe: korito, bure od lepka, klip kukuruza, čaura od projektila haubice 120 mm, nadaleko čuveno veliko parče drveta zvano PRLJ kojim se udaralo u sve i svašta, itd, itd...

HC: Gledao sam vas jednom prilikom u Negotinu, mom rodnom gradu. Dosta toga vas vezuje za Negotin, reći ćete konkretno šta.
NBT: Negotin je grad u kome smo imali mnogo nastupa, najveća prijateljstva zadnjih 20 godina su sa negotinskim muzičarima, grad koji je uvek imao jaku rock scenu i koji uvek nudi nešto posebno. Brandon Walsh, Bemvejci, Spins, Fubar, Occultis, Hurleur i mnogi drugi postavljaju vaš grad visoko na muzičkoj mapi Srbije.

HC: Iza sebe imate pet albuma, očigledno je da se ne šalite i da ste „nezgodno zajebani“, šta možete reći o tome.
NBT: Fora je što smo za ovo vreme trebali bar 15 albuma da snimimo ali smo opasno lenji, ali i ovo što imamo nam je drago.

HC: Za sebe još uvek smatrate da ste demo bend, zašto?
NBT: S obzirom da su nam svi albumi samizdati mi smo još uvek, praktično, demo bend. Možda uskoro nešto novo smislimo...

HC: Čuo sam da pored pank muzike posebno gotivite i rege. Da li je to tačno?
NBT: Ma to je bila zajebancija iz koje se iznedrio jedan od naših najvećih hitova, nemamo mi nešto protiv regea, ali nam je drago kada nekog poklonika ove muzike žestoko iznerviramo...

HC: Očigledno je da vam bavljenje muzikom prija, da uživate u tome, da to radite iz duše i srca, da li je to ono što je neophodno da čovek jednostavno psihički opstane u ovom ludom svetu?
NBT: Pa mi preživesmo i komunjare i demokrate, i ove neo-radikale ćemo ostaviti iza sebe nadam se u zdravlju i veselju. Da nam nije bilo tog ventila koji i pozitivnu i negativnu energiju pretvara u muziku pitanje šta bi bilo sa nama, možda bi svirali u bendu koji na kraju imena ima reč „bend”!?

HC: Šta možete poručiti nekim novim mladim bendovima, budućim pankerima.
NBT: Radite to samo ako imate istinsku potrebu, ako ne zajebite sve u startu i zaposlite se u državno preduzeće!

HC: Muzika za preporuku. Film za preporuku. Knjiga za preporuku.
NBT: Dark side of the moon - Pink Floyd, Straight Story - David Lynch, Bludni sin - Charles Bukowski

HC: Sada jedno ozbiljno pitanje: Da li džukela još uvek laje dok je ranite?
NBT: Naravno, i nikada neće prestai...

Razgovor vodio Miljan Ristić a.k.a eXperiment