Poljska je pravi rasadnik fantastičnih rock i metal bendova. Pomenuću samo neke koji su sigurno znani i dragi i vama (bar neki od njih) – Behemoth, Vader, Blindead, Mgla, Decapitated, Batushka... Sve su to death i black metal bendovi viskog kvaliteta i trenutno jedni od vodećih u svojim žanrovima na svetu.
Kada govorimo o nešto blažem zvuku kao što je prog rock ili prog metal i tu Poljaci imaju pregršt dragulja. Šta kažete na imena kao što su Riverside, Lunatic Soul, Quidam, Lebowski, Collage, Satellite? Razbijaju zar ne? E, u tu drugu grupu odskora ubrajam još jedan poljski prog metal bend koji na tragu jednih Dream Theater ili Fates Warning (pre ću ih uporediti sa potonjim legendama koji su skoro svirali i kod nas i čiji sam koncert sačuvao u jednom delu mozga, a i srca). Taj bend se zove Art Of Illusion, album koji me je oduševio se zove „Cold War Of Solipsism“ i izašao je pre neka dva-tri meseca. To im je drugi album, prvi se zove „Round Square Of The Triangle“, izašao je pre četiri godine. Nisam ga još slušao, ali posle ovakvog drugog moraću nabaviti i taj prvi pod hitno.
Dakle, album traje tri četvrt sata i to je po meni, prava mera za jedan CD u današnje vreme. Danas kada svuda negde žurimo, jurimo i sve shvatamo olako, jedno fudbalsko poluvreme možemo posvetiti pažljivom slušanju nekog muzičkog uradka, zar ne? Sedam pesama različite dužine (od 5 do 10 minuta, osim introa koji traje dva), ali istog (visokog) kvaliteta se nalazi na ovom disku.
Četvorica momaka iz Bidgošća (grada veličine Novog Sada, otprilike) osnovali su bend još 2002. godine i sve vreme do izdavanja prvog albuma lutali po žanrovima svirajući jazz rock, fusion ili neku formu alternativnog roka da bi tek dolaskom pevača Marcina Valcaka zakoračili u prog metal i tu ostali. Već sam pomenuo da Art Of Illusion liče na FW, mada su paralele sa Redemption, Sieges Even ili Ivanhoe neminovne jer su njihove pesme, kao i kod pobrojanih, izlomljenog ritma, promenljivog tempa, čvrste ritam sekcije, pune gitarske virtuoznosti i gotovo uvek, bez karakterističnih refrena, ali to ne smeta da pesme ne bude melodične i pevljive. Bolje od ostalih su svakako „Devios Saviour“ i „Allegoric Fake Entity“ za koju možete pogledati i spot na YT. Poslednja na disku „King Errant“ je pravi predstavnik prog metal žanra, duga preko deset minuta i ako ste poklonik ovakvog zvuka tačno znate šta možete očekivati.
Znači, vrlo, vrlo dobar album i preporučio bih ga svim progerima. Znam da u Srbiji i regionu baza prog metalaca nije velika, ali su to mahom verni fanatici koji su stalno u potrazi za novim kvalitetnim bendovima ovog pravca. Nadam se da sam ovom recenzijom bar malo pomogao u tom traganju.

Zoran Popnovakov