Izdavač: Moonle Records
Godina: 2017
Žanr: math/post-rock, indie

Ne krijem koliko mi se dopada zagrebački bend ŽEN, kojima sam već uputio recenziju za prethodni album "Jantar" (JA ŽELIM BITI BOOOR). Devojke su fenomenalne, jer se svakim izdanjem trude ponuditi drukčiji koncept, a da on stilski ostane u njihovom domenu.

Njihovo zalaganje na sceni nije zanemarljivo, iako mi se čini da ogromna većina slušateljstva, naročito ženska populacija, nekako izbegava da im posveti pažnju. Ne osvrćući se na to, one nesebično dele iskustvo sa bendovima sličnih usmerenja, kao što je podjednako kvalitetni (i mlađi) alt/post-rock sastav Tus Núa. One to čine bez prenemaganja, vatrenih i kratkotrajno-bombastičnih izjava, bez spotova usmerenih na kult predimenzionisanih manekenskih tela; više kao tiha voda koja oblikuje i najtvrđi kamen. Takva im je i muzika, vrlo atmosferična i mironosna, sa iznenadnim katarzičnim trenucima i domišljatim harmonijskim rešenjima, prisutnim na i "u" "Sunčanim ljudima", o kom ću ovom prilikom prozboriti koju reč.

Povlačiću paralelu sa "Jantarom" gde god budem uspeo, jer su se neke stvari u njihovoj zvučnoj slici promenile u međuvremenu. Naravno, u onoj meri koliko sam uspeo da ih primetim!

Struktura i tok samih numera ne odstupa od njihovog standardno fino izvedenog smenjivanja sporih i žešćih delova, koji se vrlo prirodno "prekidaju", bez bridge-va i jasno definisanih 'refrena'. Pre bih rekao da one izriču kakav moto umesto tekstualnog dela namenjenog središnjem delu pesme. Međutim, ono što sam primetio jeste da su pesme malo više  "bućnute" u reverb, svaki ton treperi mnogo jače nego na prethodnom albumu. Meni lično se dopada tako "dalek" zvuk, stoga je i celi album dobio na prostornosti. Čini se da su i melodije, teme, pa i riffovi, mnogo svedeniji, ima nekakav "primorski" zvuk za razliku od Jantara koji je atmosferski smešten u borovu šumu usred proleća ili jeseni. U svakom slučaju, uživaćete u soničnom milovanju i autentičnoj surf/math formuli.

Da se ne zadržim samo na tome kako su im pesme divne (a jesu), postoji mnogo finesa u pojedinim pesmama. Nekakav popastični ritam koji doleti niotkuda u jednom trenutku pesme "Pusti me da hodam"; čudni ponavljajući riff u "Jugomental"-u - imao sam utisak kao da će da krene špica TV Dnevnika, ni sam ne znam zašto, dok je ostatak pesme pomalo disonantna 'krljačina' (pretpostavljate da sam oduševljen tom činjenicom); prelepo višeglasje u većini pesama ("Četiri tri pet dva"), koje me neobično podseća na grupu Ladarice (da ne omašim tačno geografsko poreklo), što zvuči veoma lepo i ima etno šmek - zašto da ne; pojedine pesme se eksplicitnije bave međusobnim ljudskim odnosima, ali i intimom, u odnosu na pesme sa Jantar-a - lepo je čuti pesme koje govore o osećanjima; ono što me je oduševilo takođe jeste prisustvo neoklasičnog/minimalističkog motiva u poslednjoj pesmi, i to ne samo zbog "klavirskog" naslova - vrhunski zvuči.

"Sunčani ljudi" su u svakom smislu opravdali moja očekivanja, lep gitarski rad sa surf prizvukom, synthovi koji su lagani kao povetarac, na momente hladni, ali je zato tu lirika koja ne dozvoljava rasplinjavanje i distancu, kao i malo "jače" deonice, gde se i distorzija češće otrže kontroli.

Moje viđenje stvari jeste da će pojedine pesme doći do izražaja na sledeće leto 2018. godine, stoga pustite da malo "sazri" u vama.

Do sunca i nazad!

Desya Lovorov