Kada je prošli put Nik Kejv nastupio u beogradskoj Areni bila je 2008. i iz ove perspektive mi se to vreme čini kao pradavna prošlost, od tada se zaista mnogo toga promenilo. Zaobiđimo sad sve što se za to vreme izdešavalo kod nas - jer to svi znate - ali možemo pomenuti šta se izdešavalo u životu Nika Kejva. Posle albuma Dig, Lazarus, Dig!!! i te turneje, Nick Cave and The Bad Seeds su napravili petogodišnju pauzu. Kejv se okrenuo projektu Grinderman. Grinderman je odradio dva albuma sa kojima je Kejv na neki nacin pokušao da se vrati korenima i rudimentarnoji i sirovoj gitarskoj buci koju je stvarao pocetkom osamdesetih. Posle tog - zapaženog, čak prilično uspešnog - perioda traženja nove inspiracije Kejv se vratio Seedsima. Ipak, dva albuma koji su nastali nisu ni nalik onome što je Kejv ranije radio - ni sa Bad Seedsima, ni sa projektom Grinderman! Radi se o plocama Push The Sky Away - sa tim albumom je bio kod nas 2013. na festivalu Exit - i Skeleton Tree, u okviru cije turneje je sada posetio Beograd. I na ova dva albuma Kejv se puno oslonio na Vorena Elisa. Produkcija je postala mnogo svedenija, gitare su pomalo ustupile mesto sintisajzeru, kratke priče od kojih nam se ježila koža na glavi su ustupile mesto tekstovima u kojima odjednom ima mesta i za Hanu Montanu i za Higsov Bozon... jednostavno Nick Cave and The Bad Seeds su ušli u novu fazu, rodeni su ponovo, kreiraju albume za novu generaciju fanova! Nažalost, izmedu dve ploče, 2015. Kejv je izgubio šesnaestogodišnjeg sina Artura koji je poginuo nesrećnim slučajem. Dosta o ovom periodu iz Kejvovoj života možete saznati iz dokumentarca One More Time with Feeling (Andrew Dominik, 2016).


Što se nas ovde tiče, mi smo tu gde jesmo, Srbija je tu gde jeste, ali i u takvoj Srbiji Nik Kejv je napunio Arenu (28.10.)! Tridesetak godina traje neka vrsta ljubavi izmedu Nika Kejva i njegovih fanova u Srbiji. Jedan od najupečatljivijih utisaka sa Kejvovoj koncerta 2008. mi je bio taj da sam posle koncerta, izlazeći napolje, na podu u Areni našao izgubljeni studentski indeks. A bio je to onaj prastari, jugoslovenski, crveni indeks neke studentkinje  - tada sigurno već odrasle žene - koja je došla na koncert da se valjda podseti na početak svojih studija i 1990. kada je Nick Cave nastupio u Beogradu. Ali nije samo nostalgija faktor Kejvove popularnosti jer je Kejv imao veoma uspešan nastup i na Exitu prepunom raskalašne, obesne i bezobrazne mladeži. Kada sam tada - pre četiri godine - pisao report sa tog nastupa, konstatovao sam da su Nik Kejv i The Bad Seeds toliko popularni u Srbiji da bi ovde mogli raditi koncerte bar jednom godišnje. Ima dakle nešto u tom njihovom senzibilitetu što evo već tri decenije održava jednu jaku i čvrstu bazu fanova, zapravo veliku grupu  - raznolikih a zapravo dosta sebi sličnih - ljudi, grupu koja prati Kejva još od druge polovine osamdesetih i koja na koncerte sad evo dolaze sa svojom decom... Mada, moram i sam da priznam da nije teško bilo ostati Kejvov fan sve ove godine, prosto taj čovek nije izdao ni prosečnu a kamo li lošu ploču!

Za razliku od prethodnog nastupa u Areni - kada smo bili pravi srećnici jer smo dobili malo drukčiji repertoar i čak 5 pesama više od ostalih gradova na toj turneji - za svoj treći koncert u Beogradu i četvrti u Srbiji Nik Kejv je odradio u dlaku isti nastup kao dva dana ranije u Pragu. Čak i spontani delovi koncerta su zapravo desili i dva dana ranije u Pragu. Ali moram priznati da je i tako ovo bio odličan, izuzetan koncert! Pre svega, sasvim hrabro i bez ikakvih sklonosti da udovoljava bilo kojoj generaciji svojih fanova, Kejv se orijentisao na nov materijal, na pesme sa prethodna dva albuma. Koncert je počeo - oko 20:30 - sa mračnim, sumornim i narativnim novim pesmama, dakle Anthrocene, Jesus alone i Magneto, a na ove tri pesme se sasvim lepo nadogradila pesma Higgs Boson Blues. Radi se dakle o sada već višedecenijskoj upadljivoj i nekako prirodnoj bliskosti Nika Kejva sa multitalentovanim multiinstrmentalistom Vorenom Elisom, dakle čovekom koji je možda i najodgovorniji za muzičku produkciju i dizajn zvuka na prethodna dva albuma grupe, čovekom koji bukvalno razbija nekoliko instrumeneta (samo u Beogradu je svirao gitaru, klavir, violinu, sintisajzer,...) i sa kojim je Nick Cave snimio par važnih soundrack albuma i sa kojim je svirao i u projektu Grinderman. Pominjem muziku za filmove jer je možda je upravo na tim soundtrack albumima - za filmove  The Proposition, The Assassination of Jesse James by the Coward Robert Ford, The Road i Lawless  - ključ atmosferičnog i kontemplativnog zvuka koji danas prave Nick Cave and the Bad Seeds.



Posle sumornog uvoda, srce mnogih fanova je zakucalo jace i brže kada su krenule - tačnije rečeno eksplodirale - pesme From Her To Eternity i Tupelo. Tu se konačno pokazala sva - možda dotad malo sputana - snaga The Bad Seedsa! Super su zadnja dva albuma i dobar je Warren Ellis ali The Bad Seeds u grandiozno punom sastavu (poslednju zvaničnu inkarnaciju - na prigodnoj on and off bazi - čine Martyn P. Casey, Toby Dammit, Conway Savage, Jim Sclavunos, George Vjestica i Thomas Wydler) su ona prava aura koja od Kejva čini Kejva. Ove dve pesme su bile izuzetno bučne i energične i podsetile su nas na sve razloge zašto smo zavoleli i zašto tolike godine volimo Kejva. Zvuk u Areni je bio odličan, smene bučnih i tihih delova su funkcionisale perfektno čak i na nivou 400 gde smo bili smešteni mi sa jeftinijim kartama. Zapravo za ptičju, tj. šišmiš-perspektivu smokrivi mi sami jer smo potcenili brzinu prodaje karata i zakasnismo sa kupovinom kvalitetnijih ulaznica... Veoma mi je žao što je kod nas tako malo ovako velikih - da ne kažem svetskih - koncerata i što se tako kvalitetna beogradska Arena tako malo koristi...

Centralni deo koncerta je bio posvećen repertoaru u kojem je Kejv sa promenljivim uspehom mešao novi i stari materijal. Izbor pesama je meni tu bio pomalo čudan - Jubilee Street pa The Ship Song (ova pesma je jedna od retkih koje su možda previše blizu klasičnoj pop strukturi pa samim tim spada među popularnije i poznatije Kejvove pesme. Dakle radi se o starom i proverenom favoritu i publika nije krila oduševljenje kada su krenuli prvi taktovi ove pesme. Ali i Nick je to primetio i učinilo mi se da je nekako preko volje pristupio izvodenju ove pesme). Onda ide balada Into My Arms pa Girl in Amber pa I need You. Dakle, čudan spoj koji su činile starije ljubavne balade koje su do danas već postale klasika i nove spore, potištene, sumorne i ćudljive pesme sa minula dva albuma. Dakle tu se jasno videla razlika u Kejvovom senzibilitetu u njegovim tridesetim i pedesetim, jer kada uporedite recimo The Ship Song i I need You kao da ih nije pisao isti autor. Ali sa druge strane, niko drugi ne bi mogao da napiše ove pesme!

Završni deo koncerta je počeo klasičnim, čini nam se nezaobilaznim pesmama - Red Right Hand i Mercy Seat ali se bend onda ponovo vraća na novi materijal - Distant Sky (tokom koje je preko video projekcije išao snimak sa delovima koje na albumu peva Else Torp) i na zaista predivnu Skeleton Tree sa kojom je završen zvanični deo skoro-pa-dvosatne svirke. Bend se naravno vraća na bis i počinje sa Weeping Song tokom koje Nik - u maniru Matta Berningera iz The National - sa mikrofonom silazi dole u publliku i šeta medu fanovima, skoro do trećine partera gde konačno staje i deo pesme peva odatle. Sve mi je izgledalo spontano ali mi se isto tako učinilo i to da iza Kejva ide kamerman koji sve to snima, pa sam pomislio da se tu zapravo radi o snimanju nekih koncertnih zapisa za film ili dokumentarac sa turneje. Onda ide pesma Stagger Lee tokom koje Nik - baš kao i Iggy na koncertu The Stoogesa davne 2004. - poziva deo publike da izade na binu. I tu sam opet imao dilemu da li se sve desilo spontano ili je u pitanju  nešto organizovano jer mi se sve činilo kao priličan bezbednosni rizik, kako za publiku - tako i za sam bend na bini... Kasnije sam kod kuće pogledao neke tekstove sa svirki u Katovicama i Pragu pa sam video da se isto desilo i tamo pa je jasno da je izlazak publike na binu na neki način smišljen i organizovan od strane benda. Ali moram priznati da je sve ovo odlično izvedeno! Nik Kejv se sjajno snalazio, držao je sve pod apsolutnom kontrolom i nije se desilo ama baš ništa što bi bilo nalik na incident ili na neprijatnost. Zajedno sa pedesetak fanova na sceni, Nick Cave i The Bad Seeeds su - oko 22:50 - završili svoj beogradski nastup pesmom Push The Sky Away.

Kao što rekoh, bio je ovo sjajan koncert. Iako su se Nik Kejv i njegov prateći band držali zacrtanog repertoara koji su izveli u okviru jednog ranije zamišljenog i organizovanog nastupa, svakom fanu je bilo jasno da su ova dva i po sata bila odradena "za sve pare", dakle bez ikakve zadrške i bez ikakve kalkulacije! Bio je ovo koncert nabijen sirovom energijom ali bio je ovo i dogadaj koji je pokazao da se jedna rock ikona i u prepunoj Areni može neposredno približiti svojim fanovima. I na kraju šta još reći? Dodavola, Nik Kejv je napunio beogradsku Arenu. Ima li lepšeg dokaza da još uvek ima neke nade za Beograd, Srbiju, svet, univerzum?!

txt: Janko Takač
foto: Elena Tomaš