Jedno od najboljih mesta koje smo posetili na prošlogodišnjoj turneji Sobakaista bilo je Dom B-612. Tada se još uvek nalazio pored sinagoge, a pre toga je živeo negde u Kineskoj četvrti, a sada je na novoj lokaciji, bliže centru, u Svetozara Miletića 40, u jednoj prostranoj kući sa velikim dvorištem nad kojim se izdiže šiljati krov katoličke crkve. Gajim veliko poštovanje za sve akcije i ustanove pod vođenjem omladine, a Dom je reprezentativan primer koliko kvalitetnog programa može da se ostvari bez podrške zvaničnih ustanova. U ovom prostoru se organizuju predavanja, izložbe, postoji foto-labaratorija za razvijanje filmova, a u koncertnoj sali bendovi mogu da imaju probe i svirke. U subotu sam doživeo prvu svirku u novom Domu, a nastupili su novosadski UV i beogradski Organizam.
 

Svirka je zakazana u deset sati, a prvo je trebalo da nastupi bend UV, novosadski trio koji čine članovi nekadašnjeg sastava Uvertira, koji se, kako su naveli, „zbog kreativnih nesuglsica podelio na pevača i ostale“. Pored šanka, gde za 150 dinara možete da pazarite flašu banjalučkog „Nektar“ piva, prolazite do sale za svirku kroz hodnik omeđen sa dve crne zavese, što daje poseban osećaj čitavom doživljaju. Kada sam ušao u salu, bila je potpuno prazna, pa sam mogao da sagledam sve njene kvalitete: bina je prostrana, odlično se uklapa uz police sa knjigama iznad nje, kao i plavom tablom „Ulica Maksima Gorkog“, zakačenom na zid. Sa plafona vise papirni lampioni sa raznobojnim sijalicama, a njih nekoliko sija samo nad binom. Desna strana sale je u visokim ogledalima, a na jednom od njih je duboka naprslina, verovatno dokaz da se publika ne ustručava u šutkam. U sali se oseća vrlo specifičan kiseli miris, što i nije čudno sa obzirom da jedna crna zavesa deli salu od wc-a, na kojem bi im i „CBGB“ zavideo. Uvaljujem se u dvosed u ćošku, VIP mesto što kažu tamo, podižem noge na sto i palim cigaru da produžim uživanje, jer UV počinje svirku.

Ovaj trio mi je iznenađenje, jer nikada pre ove svirke nisam čuo za njih, a nisam ni očekivao da će zvučati tako. Pesme im se kreću u pop-rok žanru, sa povremenim uplivima drugih uticaja i malo tvrđeg zvuka. Bubnjar je ujedno i glavni vokal, dok je gitarista i prateći vokal, pa tako pesme ovog trija imaju slojevitost u svom zvuku. Otvorili su svirku zahvalivši se publici, rekli su da je ovo njihova javna proba, a onda su nas provozali kroz opus od desetak pesama. „I don't feel the same“ me je kupila na prvo slušanje, u njoj su sadržani svi kvaliteti ovog benda. Sviđa mi se specifična boja bubnjarevog glasa i njegovo slaganje sa glasom gitariste, a posebno kako se ova pesma razvija i kako su uspeli da prenesu emociju u tekstu. Prijala mi je njihova svirka, ali ipak nisu ostavili neki jak utisak na mene, ustao sam samo jednom da ih vidim na bini, a sve ostalo vreme sam ih slušao zavaljen u dvosedu. Na muzičkom planu se kreću u okviru žanra koji je prilično izlizan, a pogotovo što su im tekstovi na engleskom, pa im svaka pesma liči na neku koju ste već čuli, i to u nekoj reklami, kao na primer uvod u njihovu pesmu „New York“. Svirka je bila kvalitetna, zaista mi je prijalo da ih slušam, ali ostao sam prilično ravnodušan njihovim pesmama, što je možda samo moj utisak, jer solidan broj publike je pozitivno reagovao na njihov nastup.  Na Tjubu su objavili album  prvenac na kojem su pesme koje su izvodili te večeri i u toj studijskoj verziji možete još bolje da čujete sve njihove kvalitete, ali osim pomenute pesme „I don’t feel the same“, sve ostale mi zvuče neoriginalno i pomalo dosadno.

U pauzi između dva benda, ceo prostor se ispraznio, na bini su ostali muzičari, tonac se motao oko miskete, a ja sam prepustio svoje mesto na dvosedu nekom razvaljenom liku sa majicom Mortal Kombata. Organizam sam već slušao u nekoliko gradova, pa i u različitim postavama, a ovo je bio prvi put da ih nađem u Novom Sadu. Kako sam stajao pred binom, imao sam priliku da vidim tehničke probleme koji su pratili bend još pre početka svirke. Oni sviraju sa slušalicama na kojima je klik tempa, objašnjavali su mi posle svirke kako su sami osmislili i povezali ovaj sistem, pa im se dešava da kablovi prekidaju, da računar overi ili da se jednostavno desi neki bag zbog kojeg je svaka svirka novi izazov, kao što je bila i ova.

Počeli su svirku džemkom, jer veći deo publike je i dalje kulirao ispred doma.  Onda su se obratili publici i zvanično počeli svirku. Ono što volim kod ovog benda je što je spektakularan u svakom pogledu svog nastupa. Na muzičkom planu sve vreme vas zasipaju neverovatnim gruvom, pobesnelim rifovima potkovanim semplovima i zvucima midi klavijature, a scenski su neuhvatljivi, pogotovo su to bili na ovoj svirci gde je frontmen benda stajao malo sa strane, a u prvom planu je bio njihov basista Igor Šćepanović i njegovi naopaki brkovi. Šćepu sam sve vreme držao u fokusu, jer me je jako zabavljalo kako je tokom cele svirke facijalnim ekspresijama pratio pesme, pevajući melodiju ili udarce bubnja, povremeno prateći i tekstove pesama. Sva četvorica su odavala utisak da im jako prija svirka, što je Ivan Bošković, frontmen benda, kasnije i potvrdio, zahvalivši se publici uz priču kako je na njihvom prvom koncertu u Novom Sadu „bilo nula ljudi“. To je dokaz da bendovi, koliko god bili kvalitetni, moraju da se probiju do svoje publike upornim radom.

Za sebe mogu da garantujem da sam njihova publika, pogotovo posle ove svirke na kojoj je pesma „Kosmos“ zvučala bolje nego ikada do sada, pružajući mi svu snagu emocije. Bend je provozao većinu poznatih pesama, Šerpas, Nepar, Hjuman, a posebno sam srećan što su odsvirali i dve nove pesme, koje tek treba da objave. Jedna od njih se zove „Pasarela“, i primer je za ono što Organizam radi u svojim pesmama – ako krenu od tačke A, ne mora da znači da će do kraja pesme stići do tačke B, jer u međuvremenu će ubaciti i gomilu brejkova, začiniće vožnje gitarskim trikovima, izrokaće na basu i bubnju i kada se sve završi, faliće samo velika pečurka od dima kao dokaz o eksploziji koju su izazvali. Druga stvar je bila „Kain“ i ona naslućuje u kom pravcu ide budući Organizam. Svirku su završili u ska fazonu, lomeći celu binu uz „Đuru“, poslednji singl sa njihovog digitalnog izdanja „Intergalaktički cirkus“.

Posle svirke sam ulazio u nasumične razgovore sa ljudima koji su ostali u Domu. Većina je, kao i ja, oduševljena ovim prostorom i koliko je kvalitetno treš, a neki su, poput mene, odlepili na Organizam, pa mi je bilo interesantno što smo se slagali u tome na koje sve načine ovaj bend uspeva da vam zadrži pažnju i prenese svoju ideju. Iako je Studenjak moj jedini dom, zbog Doma B-612 i programa koji prave, žao mi je što nisam večiti student u Novom Sadu, ali po njihovim najavama vidim da ću u narednom periodu češće prelaziti reku. Sreća, vozovi i dalje idu na tu stranu.

Andrea Kane