U Kulturnom centru grada Sombora je prošlog vikenda (19.-20. avgust) organizovan prvi somborski festival epske i naučne fantastike. Festival je organizovao somborski Centar za prevenciju, edukaciju i bezbednost kome su se pridružili somborski ljubitelji fantastike i volonteri. Organizatori su osmislili ovaj festival tako da prvi dan (subota) bude posvećen epskoj, a drugi dan (nedelja) naučnoj fantastici. U prepodnevnim časovima oba dana bile su organizovane razne aktivnosti za decu (crtani filmovi, radionice crtanja i pravljenja figurica), a u popodnevnim časovima je organizovan turnir „Magic: The Gathering“. U večernjim satima su organizovane književne tribine, a nakon tribina projekcije filmova. Posetioci festivala su mogli da obogate svoje strip kolekcije izdanjima Darkwood-a, a interesantna izdanja vezana za naučnu i epsku fantastiku po više nego povoljnim cenama ponudile su izdavačke kuće Solaris i Portalibris.
 

Da bi ovaj festival bio interesantniji i šareniji, pobrinula se Bojana Vukotić, jedna od najpoznatijih srpskih kosplejerki, članica udruženja Valinor i predstavnica Tolkinfesta. Ona je ostavila sve prisutne bez daha, pojavivši se maskirana u crvenu sveštenicu Melisandru iz mega popularne „Igre prestola“. Bojana je predstavila svoje udruženje i govorila o Tolkinfestu, a usput je prikazala mnoštvo slika vezanih za kosplej. Osim Bojane Vukotić još jedna dama je posetila prvi somborski festival fantastike, a to je Nataša Ilić - Rokselana, poznata blogerka/vlogerka, koja je dobila (tajni) zadatak da spakuje svoj kofer, dođe u posetu Somboru i napravi izveštaj o ovom događaju.

S razlogom se može reći da su kruna ovog dvodnevnog festivala bile večernje tribine sa piscima fantastike. Organizatori su uspeli da dovedu tri veoma aktuelna srpska autora, čiji romani polako ali sigurno osvajaju domaće književno tržište, a pridružio im se i mladi somborski SF pisac.

Subotnje književno veče posetioci festivala su proveli slušajući Nebojšu Petkovića i Dimitrija Stevanovića i razgovarajući sa njima. Nebojša Petković je poznat po svojoj trilogiji „Poslednji grad“ (Portalibris) o kojoj je već bilo reči na ovom sajtu i on se trenutno bavi pisanjem kraćeg romana koji nije smešten u svet njegove epske trilogije. Dimitrije Stevanović je književnoj publici poznat po romanu „Ime vatre“ (Nova poetika), a uskoro treba da izađe njegov drugi roman. Glavna tema večeri je bila epska fantastika i pozicija Srbije u njoj.

Autori su na početku napomenuli kako je danas veoma problematično bilo kakvo ukalupljivanje književnih dela u žanrovske kategorije, jer je većina romana multižanrovska, pa tako i dela savremene fantastike ne mogu dualistički da se podele na epsku i naučnu fantastiku, jer bi to bilo ograničavanje njih samih. Jedan od ova dva žanra može da preovladava, ali to nikako nisu jedine kategorije u svetu fantastike. Epska fantastika u poslednje vreme doživljava apsolutnu renesansu. Ona predstavlja neistražen svet, a pisac je arhitekta u tom svetu. Od njega se traži autentičnost dela, ali pošto je do sada napisano na stotine i stotine stranica epske fantastike, pomalo je teško napisati nešto neviđeno, i klišei kad tada moraju da se pojave. Međutim, pravi pisci umeju da iskoriste klišee i poigravaju se njima. Pisci su kroz razgovor provukli i pitanje eskapizma – da li fantastika služi kao siguran beg od loše stvarnosti, međutim ono što je primećeno jeste da iako je radnja romana epske fantastike često smeštena u nešto što su autori nazvali „novo srednjevekovlje“, problematika kojom se roman bavi nije ništa drugo već problematika savremenog društva.

Danas se u Srbiji javljaju dva pravca epske fantastike – onaj koji inspiraciju vuče iz slovenske mitologije, i drugi koji se bazira na izmaštanim kosmologijama. Za početak savremene srpske epske fantastike bi mogao da se uzme „Kosingas“ Aleksandra Tešića, za koji je Sreten Petrović, naš vrsni poznavalac mitologije, rekao kako će otvoriti Pandorinu kutiju, što se i desilo... Od Tešića na ovamo, sve više pisaca se upušta u avanturu pisanja epske fantastike, a ova dva gosta subotnje tribine to rade sa velikim uspehom.

Razvojni put Dimitrija Stevanovića počinje sa Terijem Pračetom. Kada ga čitaoci pitaju ko mu je inspiracija, ovo ime sa nekim setnim osmehom izgovara Stevanović, podsećajući nas koliko je dotični nasmejao svoje čitaoce, a opet otišao nekako prerano. Uz Pračeta, Stevanović spominje i Gejmana, Eka, Pavića (posebno Hazarski rečnik) ali i neprevaziđenog Andrića. Ovi pisci su izgradili njegov čitalački ukus, a samim tim oni vode njegove misli i rečenice, dok piše svoja dela. Sa druge strane, inspiracija je došla i iz igre „Tamnice i zmajevi“ koja je potakla njega i njegovog brata da oforme viteško udruženje ljubitelja fantastike i srednjeg veka. To viteško udruženje ga je zauzvrat inspirisalo da osmisli kosmologiju za svoju prvu knjigu. Stevanović kaže kako sebe i dalje ne doživljava kao pisca. On kaže kako svako u sebi ima priču i da je samo upitno kako će se ta priča realizovati, to jest, kako će ona izaći. On je imao potrebu da svoju priču podeli prvo sa svojim najbližima, a onda i sa drugim čitaocima, i na taj način se izborio da njegov roman „Ime vatre“ ugleda svetlost dana. Kada komentariše proces u kome nastaju njegova dela, on taj proces naziva putem „od krize do konsolidacije“, i kaže kako je u svemu potreban balans i dobra organizacija, i da je za pisanje potrebno malo talenta a mnogo rada. U procesu pisanja često se dođe do zida i zaluta u mraku, a talenat je taj koji vodi do sigurne luke. Stevanović naglašava kako je potrebno zapisati sve ideje koje se roje u glavi, jer ne postoji ništa gore od ispaljene ideje, to jest, ideje koja je protraćena.

I Nebojša Petković ne doživljava sebe kao pisca. Pisanje je počelo kao hobi, pri čemu je „krao“ vreme od nekih drugih stvari kako bi se posvetio priči koja se krčkala u njemu. Inspiraciju za svoja dela je pronašao u duhovnoj literaturi (što se odlično vidi u njegovoj trilogiji), ali i u delima Tolkina, Erkisona, Gejmana i Kinga. Neki bi mogli da primete da uz ovakva imena koja služe kao inspiracija, ni Petković ni Stevanović nikako nisu mogli da omanu. Petković je za svoje romane iskoristio i večitu ljudsku strepnju od kraja civilizacije i razmišljao je o tome kakav može biti taj budući svet, i da li je čovek u stanju da napravi nešto lepo ili je u genetskom kodu čoveka destrukcija. U jednom destruktivnom svetu on je sukobio veru i kult, pokazavši kako je čoveku uvek potrebno nešto u šta će da veruje. Petković kaže kako je pisanje veoma opsesivna delatnost. Postojale su mnoge situacije u kojima je „uhvaćen na delu“ od strane najbližih, kako razmišlja o likovima iz svojih romana, a ne o onome što se dešava u stvarnosti. Nestvarni svet koji je stvorio je postajao za njega stvaran, i živeo je u njemu paralelno. Petković se trudi da piše i kada nema inspiraciju, jer za njega je pisanje stvar vežbe. Postoji mnogo brisanja i ponavljanja i postmodulacije koja je zamorna, ali je sve to potrebno, da bi se ona priča, ideja koju je začeo u svojoj glavi, prenela drugima. 
 
Književna tribina je zaključena time kako je žanrovska književnost (kojoj pripada fantastika) danas poprilično potcenjena. U Srbiji još uvek nije sasvim ušla u naučne vode, ali se mnogi trude da isprave ovu krivu Drinu. I pored svega toga Petković i Stevanović nastavljaju da pišu dela vezana za fantastiku. Kao što su naglasili, oni pišu ono što i sami vole i žele da čitaju, a to se zasigurno vidi u njihovim delima.
  
Na književnoj tribini u nedelju uveče su govorili Ivan Branković, poznat po romanima „Prometejev dnevnik“ i „Projekat Herkules“ (Portalibris), Miloš Mihailović, mladi somborski pisac poznat po romanima „Zeon“ (Alnari) i „Ereja“ (Gradska biblioteka „Karlo Bijelicki“ Sombor), i Elizabeta Zec, ljubitelj fantastike, a ujedno i pomoćnik organizatora ovog festivala.

Na početku tribine Elizabeta Zec je predstavila rad Autostoperskog vodiča kroz fantastiku (AVKF) i rad njenog autora, Kristijana Kike Šarca. AVKF je od izuzetnog značaja jer promoviše fantastiku, ali i sarađuje sa svima koji su značajni za svet fantastike u Srbiji – piscima, izdavačkim kućama ali i zaljubljenicima u fantastiku. Miloš Mihailović je naglasio kako vreme u kome živimo pruža mnoge mogućnosti, ali i zahteva veliku odgovornost i ozbiljnost pa je od velikog značaja to što AVKF pruža podršku mladim piscima fantastike, ali i izdavačima i vredno radi na popularizaciji fantastike. Ivan Branković je zatim predstavio izdavačku kuću Portalibris, koja je objavila oba njegova romana. Portalibris je ime koje je vezano za domaću fantastiku, a za to je zaslužan već pomenuti Aleksandar Tešić koji je počeo da okuplja nove nade srpske fantastike  pod istim krovom - krovom ove izdavačke kuće.

Branković je zatim pružio kratak istorijat naučno fantastične književnosti preko dela u kojima se pojavljuju vanzemaljci. Obično se misli da je H.Dž. Vels prvi koji je u književnost uveo ova bića, međutim ona se nalaze u književnosti već od II veka n.e. kada su se pojavili u delu „Vera historia“ koju je napisao Asirac Lucijan. Velsovo delo „Rat svetova“ je prvo moderno SF delo u kome se spominju vanzemaljci, a koje ne potencira filozofsku ili moralnu notu književnosti. Za srpsku naučnu fantastiku je značajan Lazar Komarčić, u čijem delu „Jedna ugašena zvezda“ se pojavljuju vanzemaljci (Portalibris je nedavno objavio novo izdanje ovog romana). SF književnost je svoj procvat doživela nakon II svetskog rata preko različitih časopisa koji su izlazili u Americi. Devedesetih godina prošlog veka je došlo do veće popularizacije naučne fantastike, posebno preko romana i filma „Kontakt“ kao i serije „Dosijei X“. Branković se takođe osvrnuo na večito pitanje da li je SF književnost niža književnost, i podsetio na činjenicu kako su kroz ovakve romane autori inspirisali naučnike da stvore nešto što je do tada bilo isključivo u domenu mašte.

Miloš Mihailović se nakon Brankovića osvrnuo na već pomenutu problematiku u podeli fantastike, jer je fantastika pre svega multižanrovska, a zatim je podsetio prisutne na nekoliko autora klasičnih književnih dela koji su u svojim delima koristili motive vezane za fantastiku – Edgar Alan Po koji je ostavio izuzetan uticaj na horor, krimi priče i kratke priče uopšte, Mihail Bulgakov u čijem remek delu „Majstor i Margarita“ postoji obilje fantastičnih elemenata i Vladimir Nabokov koji je u svoje delo „Ada“ ubacio motiv alternativnih svetova. Dakle, fantastika nikako ne može da se okarakteriše kao trećerazredna ili niža književnost.

Svo troje gostiju tribine su zatim predstavili publici po jednog SF autora, koji su priznati kao stubovi naučne fantastike. Elizabeta Zec se odlučila za Ursulu LeGuin za čije romane nije toliko bitno okruženje koliko su bitni junaci koje ona oslikava. Mihailović se odlučio za Rodžera Zelaznija koji je značajan po tome što je ukombinovao mit i tehnologiju u svojim delima. Branković je predstavio Daglasa Adamsa, spekulativnog mislioca i sanjara, čoveka od velikog formata – i fizički i književno – koji je svoja dela protkao paradoksalnim metaforama i vrsnim humorom.

Ivan Branković je na kraju pričao i na temu položaja pisca u današnjem svetu. Kao i Petković i Stevanović, ni Branković sebe ne doživljava kao pisca, iako je pisanje usko vezano za posao kojim se bavi – naime, on radi narativni dizajn za video igrice. Pisac u XXI veku postaje multidisciplinarni umetnik, jer književnost danas menja svoju formu. Nove tehnologije pružaju piscima više mogućnosti i one nam služe da naučimo nešto novo. Bitno je samo biti svoj i ne plagirati druge, i sujetu ostaviti ispred vrata. Nažalost Branković nije prezentovao svoje izuzetno uzbudljive romane tokom tribine, ali je to sa radošću činio svakoga puta kada je neko na štandu Portalibrisa uzeo jedan od njih u ruke. Treba za početak napomenuti da u Brankovićevim romanima putujemo napred-natrag kroz vreme kako bismo shvatili šta to vanzemaljci žele od nas, ali o svemu tome će biti više reči u nekom od narednih tekstova...

Prvi somborski festival fantastike je možda bio skromniji u pogledu sredstava i broja posetilaca, ali mu se to može oprostiti zato što je ovo prvi put da se nešto takvo organizuje u Somboru. Ceo poduhvat je uspešno realizovan, i u sali somborskog Kulturnog centra fantastika je u ta dva dana zbližila mnogo ljudi. Učvršćena su neka stara prijateljstva, a sklopljena mnoga nova. Bilo je tu i starih i mladih, onih koji su već pasionirani ljubitelji fantastike i onih koji će to tek postati. Bilo je tu i mladih neafirmisanih pisaca koji su došli po neku ideju kako da se probiju na tržištu. Bilo je i onih koji još nisu počeli da pišu i koji su došli da bi dobili motivaciju ili ohrabrenje da konačno iz sebe izliju na papir priču koja se krije u njima. Ovaj dvodnevni festival je zasigurno pokazao kako fantastika ima svoje neosporivo mesto i u svetu i u književnosti.

Kristijan Vekonj