Portret: Aki Kaurismaki
Helly Cherry
Solidarnost je reč koja nam već dugo
nedostaje. Solidarnost je možda način za rešenje ili bar ublažavanje problema.
Ona već dugo nedostaje ljudskim bićima. Nedostaje Evropi...
Aki Kaurismaki (4. april 1957., Orimatili, Finska) je finski filmski
režiser i scenarista. Njegove filmove odlikuje specifičan vizuelni stil, koji
podseća na francuske filmove 60-ih i 70-ih godina 20. veka. Radnja je uglavnom
jednostavna i dešava se u Helsinkiju. Humor je specifičan, prepun džarmušovske ironije...
Uvek sam voleo bajke, ali u stvarnom životu
bih voleo da vidim kako vuk, umesto Crvenkape, proguta ljude sa Volstrita.
Volim ljude, ali volim i pse, jer oni ne govore i ne pričaju, poput ljudske
rase, gluposti. Zato u mojim filmovima ima pasa...
... Završio je studije medija na
Univerzitetu Tampere. Nazivaju ga autorskim režiserom jer u filmovima pokazuje
lični pogled na temu filma i umetnosti uopšte. Gluma u njegovim filmovima je
redukovana, dijalozi su kratki, jednostavni, ali izrečeni na besprekornom
finskom književnom jeziku... Kaurismaki kao filmski autor posebno akcentuje
svoj britki, crni humor koji simbolizuje apsurdnost gubitničke pozicije njegovih
marginalizovanih i poniženih junaka. Akijevi junaci imaju samo jedan izraz
lica: i kada rade, i kada piju i kada se druže... imaju samo jedno lice i sa
tim licem idu kroz ceo svoj život. Oni su usamljeni, poniženi i ćutljivi
pripadnici obespravljene radničke klase u stalnoj potrazi za poslom i
ljubavlju...
Tišina je prostor bez buke, i meni i mojim
filmovima je neophodna ... Mnogo sam naučio o filmovima od Žan Pjer Melvila, od
Marsela Karnea, Žaka Tatija, Renea Klera. Naravno, i Čaplina, Bunjuela, Hičkoka...
Kada malo bolje razmislim, ja u svet filma nisam doneo ništa svoje. Krao sam, ali nisam to mnogo mogao činiti bez
skakanja od polurealističkih bajki do ozbiljnih melodrama.
Uvod u proletersku trilogiju
U početku filmske karijere kreće kao ko-reditelj zajedno sa bratom Mikom
Kaurismakijem. Debituje sa filmom Zločin
i kazna (1983.) po romanu F.M.Dostojevskog. Film Senke u raju (1986.) obrađuje tematiku radničke klase specifičnim
stilom baziranim na socijalnom realizmu – minimalistički i humoristički. Film
predstavlja ljubavnu priču čiji su protagonisti skupljač smeća i blagajnica. Senke u raju označavaju uvod u tzv. proletersku ili gubitničku trilogiju...
Kaurismaki priča toplu ljudsku priču sa dna društvene lestvice, obojenu
specifičnim humorom, atmosferičnom, redukovanom glumom, bluz energijom i
melanholijom trpljenja( ogrnutim numerama John Lee Hookera i Elmora Jamesa koje
bude nadu i vraćaju veru svima onima koje uglavnom ne primećujemo u žurbi i
sebičnosti) i atmosferom hladnog, dalekog Helsinkija kojeg sunce života retko
kad ugreje...
Tamo gde interesi i sebičnost ( u hladnom svetu jurnjave za profitom i
prestižom) zamenjuju toplinu ljubavi i saosećajnosti među ljudima, rađaju se
drame, tragedije tzv. gubitnika sistema koji se nemilosrdno uzdiže iznad svih
pravih vrednosti čoveka, pre svega iznad iskrenih emocija i ljubavi koja se
pretvara u hladni interes, proračunati odnos u čijem haosu svi na kraju
stradaju – nesrećni, usamljeni, zaboravljeni...
Kaurismaki staje na stranu tzv. običnog,
malog čoveka, pronalazeći u opštem haosu sveta treptaj božanske iskre
svetlosti i topline, one male radosti i vrednosti koje nas sprečavaju da se ne
survamo nepovratno u ponor ništavila... Kaurismaki priča toplu ljudsku priču,
nabijenu snažnim emocijama, priču o ljubavi, istrajnosti i praštanju...
Dobri stari rokenrol i duh bluza,čudesni retro enterijer,stilski
minimalizam i ironični džarmušovski humor, mistična melanholija hladnog Severa
i duboko humanistička nota čine sve potonje filmove Akija Kaurismakija čistom
straight rock muzikom i poetikom običnog čoveka i ponižene radničke klase
sveta.
Obojen snažnim autorskim pečatom i specifičnom ljudskom toplinom hladnog
Severa, atmosferom koja priča sama za sebe, film Senke u raju predstavlja siže, kroki sve one humane energije i
borbenog duha malog čoveka koji će
obeležiti bogato i originalno filmsko stvaralaštvo sjajnog finskog reditelja i
umetnika Akija Kaurismakija, kulminirajući u remek delima poput Lenjingradski kauboji idu u Ameriku ili
Avr...
Film Arijel (1988.)
Kaurismakijeva je crnohumorna drama, priča o finskom rudaru koji proživljava
golgotu jer je njegov otac izvršio samoubistvo, a on biva nepravedno optužen za
ubistvo. U zatvoru sanja san o odlasku iz zemlje i novom životu. On potom beži
iz zatvora, ali stvari ne idu onako kako je planirao...
Na kraju, glavni (anti)junak pronalazi sreću i spas pod okriljem ljubavi
prema ženi i stiže do broda spasa i nade, zvanog Arijel, kojim kreće u neki
novi svet gde prestaju nasilje, nepravda i strah...
Film Devojka iz fabrike šibica
(1990.) poslednji je, treći deo Kaurismakijeve trilogije.Glavnu ulogu
tumači legendarna finska glumica Kati Outinen. Ona je mlada žena koja radi u
fabrici šibica. Njen posao i privatni život pate od monotonije i
bezperspektivnosti. Jednog dana ona odlučuje da radikalno promeni svoj beznadežni
život... Kupuje haljinu, odlazi na ples, tamo upoznaje izvesnog gospodina i
nakon burne noći provedene s njim ostaje u drugom stanju... U tom trenutku svi
joj osim brata okreću leđa... Odbačena i ponižena, ona odlučuje da se osveti
svim muškarcima - prvo bezobzirnom ocu svog deteta, zatim surovom očuhu koji je
zbog neželjene trudnoće izbacuje na ulicu i napokon jednom slučajnom pijanom
udvaraču... Ona sipa otrov za pacove u njihovo piće... Čitava radnja filma
odvija se gotovo bez dijaloga...
Prvo međunarodno priznanje dobija filmom Lenjingradski kauboji idu u Ameriku(1989.). Film je priča o osmočlanoj grupi
finskih pevača koji sa menadžerom odlučuju da odu u Ameriku i počnu muzičku
karijeru. Očekujući slavu i bogatstvo u obećanoj zemlji, kupuju stari kadilak i
kreću na turneju po američkim gradovima... Ekscentričan, parodičan, urnebesan i
neponovljivo uvrnut, lucidni kaurismakijevski biser...
Kreativni vrh smešten između kontrasta jarko crvenih i
melanholično plavih tonova hladnog Severa
Unajmio sam plaćenog ubicu (1990.) je film
koji nastavlja Kaurismakijevu preokupaciju motivom usamljenih antijunaka,
napuštenih od sreće, koji se nakon bezuspešnih pokušaja integracije u kruto,
hijerarhijski ustrojeno društvo počinju ponašati radikalno...
Nakon 15 godina predanog rada u
uredu, činovnik Henri(Anri) B., dobija otkaz, postajući na taj način samo još
jedan gubitnik u svetu jurnjave za profitom gde se ne biraju sredstva za
ostvarenje cilja... Usamljen i očajan on pada u još dublje beznađe i odlučuje
se na samoubistvo... Pošto ne uspeva da sam sebi oduzme život ( posle niza
alanfordovsko-kaurismakijevskih tragikomičnih pokušaja) , on unajmljuje
plaćenog ubicu... U međuvremenu, on u jednom od barova u kojima leči očaj
alkoholom upoznaje prodavačicu cveća – lepu Margaret, zaljubljuje se u nju i
napokon shvata da je ljubav ta koja njegovom bednom životu daje novi, puni
smisao... U trenutku kada se unajmljeni ubica pojavljuje, počinje prava
drama...
Na kraju filma, kroz niz melanholijom obojenih, tragikomičnih scena,
doznavši da boluje od kancera pluća plaćeni ubica izvršava samoubistvo, uz
rečenicu: Život je razočarenje!. Kaurismakijevski obrt je potpun...Ljubav još
jednom pobeđuje smrt, a nada i vera očaj...
U još jednoj moćnoj drami minimalističkog stila, sjajne muzike i kaurismakijevske
čudesne atmosfere obojene jarko crvenim
i melanholično, nebesko plavim tonovima (koji dominiraju njegovim originalnim
vizualnim izrazom), smirenosti, redukcije i trijumfa humanističkih, pravih
vrednosti i ljubavi, kultni finski režiser, Aki Kaurismaki priča priču o
modernom, gramzivom, bezosećajnom i hladnom svetu trke za profitom( gde cilj
opravdava sva sredstva) u kojoj, na sreću, ipak pobeđuje ljubav... Scene u
kojima se pojavljuje sam Kaurismaki( kao prodavac naočara) i Džo Stramer(the
Clash) kao muzičar koji nastupa u jednom od niza čudesnih barova( čija
atmosfera boji film i daje mu poseban filing sete) daju posebnu draž filmu,
nakon kojeg Kaurismaki definitivno potvrđuje svoj status kultnog filmskog
režisera...
Vrhunac Kaurismakijeve verovatno najkreativnije i najautentičnije
filmske stvaralačke faze kulminira fascinantnim ostvarenjem Boemski život (1992.). Snimljen u
Parizu, po noveli Henrija Murgera Scene
iz života umetnika. Kaurismaki daje svoje viđenje kultnog romana Džordža
Orvela Niko i ništa u Parizu i Londonu,
gorku socijalnu satiru...
Trojica umetnika slučajno se sreću u velikom gradu. Po zakonima bede i
siromaštva oni preživljavaju iz dana u dan. Žive teško, boemski, ali rade ono
što vole... Prolazeći kroz nizove teških, tragikomičnih situacija, oni ne
dozvoljavaju da ih nevolje svakodnevnice slome... Kaurismaki vešto gradi priču
o temeljnim ljudskim vrednostima – ljubavi, slobodi i prijateljstvu, koja se
pretvara u tragičan kraj... Uprkos svoj seti i tragici, životarenju ljudi
velikog umeća i duha na dnu društvene lestvice sveta okrenutog hladnoj
materijalističkoj koristoljubivosti, na kraju svega ipak pobeđuje ljubav,
humana nota saosećajnosti i žrtvovanja za druge... Humanista Kaurismaki okreće
leđa svetu hladne uzaludnosti i zlobe, nudeći kao odgovor čisto srce koje
isijava ljubav prema bližnjem...
... To su Rodolfo, albanski slikar bez
vize, Marsel, siromašni dramski pisac i Sčaunard, irski postmodernista i
kompozitor – trojica dekintiranih avanturista, skrajnutih na marginu sveta, ali
neizmerno okretnih ljudi spremnih na odricanje i žrtvovanje za svoje ideale i
prijatelje... Ljubav i poverenje su jedina spona u njihovim turbulentnim
životima, koja im pomaže da opstanu...
... Naglašen kontrastom crno-belih
tonova, čudesnom romantikom i spleenom večnog Pariza i zaodenut melanholijom
francuskih šansona, toplinom ljudskog srca i duše( gotovo zaboravljenih u
današnjem hladnom svetu bezosećajnosti i egoizma), Kaurismakijev Boemski život izrasta u malo remek-delo
velikog čoveka, umetnika i humaniste. Ovaj neverovatno emotivni film ogledalo
je čiste ljudske duše spremne da se kao cvet ljubavi žrtvuje do kraja,
nesebično, za druge ljude, u svetu koji je odavno već potonuo u tamu sebičnosti
i licemerja – ponor bezosećajnosti u kome nestaje poslednja iskra ljudskosti,
lepote, topline i sreće...
... Parodičan u detaljima(trotočkaš u
stilu braće Trotter, pas zvani Bodler...), nalik na crno-beli strip unutar
kojeg se kreću antijunaci modernog sveta, zaboravljeni i gurnuti na marginu
neprimetnih i beskorisnih stranaca, nadahnut poezijom Remboa i duhom
vanvremenske pariske boemije umetnika i mali-velikih ljudi( čije merilo
bogatstva i smisla života nisu novac i jalovi, po dušu i telo ubitačni rad),
film Boemski život na mala vrata,
gotovo neprimetno, ulazi u svet vrhunskih filmskih ostvarenja čija toplina,
seta, humani karakter, snaga iskrene emocije, romantika i snažan bol gubitka
voljene osobe razdiru srce svakog iole osećajnog čoveka, nikog ne ostavljajući
ravnodušnim...
... Čaplinovska crno-bela nota i
estetika snažne emotivnosti i melanholije izviru iz dubina ovog impresivnog
ostvarenja dajući mu moćan ton vanvremenske lepote i topline neiskvarene i
saosećajne duše... Kaurismakijev portret čiste ljubavi, ljubavi kao vrhunske
ljudske žrtve za druge, žrtve koja jednostavno nema cenu... Kaurismakijev put
ka svetlosti i toplini ljudskog srca i duše u hladnom svetu interesa bez
ljubavi...
Finska trilogija – fazanovo pero na krilima vetra
Kaurismakijev stil
podseća na francuske reditelje J.P. Melvila i Roberta Bresona. Atmosferična
gluma i jasna i jednostavna priča postavljena u zanimljivom ambijentu sa atmosferom koja priča
sama za sebe i jako specifičnim humorom čine unutarnju magiju njegovih filmova.
Socijalni realizam je naziv za
njegovu originalnu vizuelnu kinematografsku stilizaciju koja najbolje opisuje
njegovo stvaralaštvo. Humor je sličan onom koji se sreće i u Džarmušovim
filmovima... Omiljeni Kaurismakijevi reditelji su Fazbinder i Bergman, a reditelj s kojim ga najviše porede (pre
svega stilski i tematski) je Džim
Džarmuš , još jedan osobenjak i buntovnik s razlogom(Džarmušova posveta
duhu i delu Akija Kaurismakija kroz završni deo omnibusa - Noć na Zemlji (Helsinki), impresivna je oda autorskom filmu,
specifičnom humoru,duši čoveka i čudesnoj lepoti, lepoti samoj po sebi...)...
Volim Fazbinderovo ludilo i tugu. Osećam se veoma slično.
Jedan Bergmanov film je, ako vam je to po
volji, kao dvadesetčetvrti deo sekunde koji je metamoforziran i produžen na sat
i po vremena. To je jedan svet između dva treptaja oka, tuga između dva
otkucaja srca, životnost između dva udarca dlanovima.
Grad u kome uglavnom snima je Helsinki tj. njegovi delovi u kojima živi
i radi radnička klasa. Likovi su često siromašni i izgubljeni pojedinci, socijalni
slučajevi , sasvim obični ljudi u gramzivom i zlobnom svetu bezdušnosti
prinuđeni na borbu za goli opstanak, otpor i smelo odupiranje modernim
robovlasnicima i licemerima koji su prigrabili sve bogatstvo sveta...
Plutajući oblaci (1996.) bili su prvi
deo nove kaurismakijevske, tzv. finske trilogije... Bila je to surova i
iskrena priča o nezaposlenosti, alkoholizmu i depresiji, posledicama koje
proističu iz uzroka poremećenih vrednosti i užasa sveta – bez utehe, zatrpanog smećem
materijalističkih ,, vrednosti“ i sebičnosti... Na nju se nadovezuju impresivni
Čovek bez prošlosti (2002.), potresna
priča o gubitku identiteta i novoj nadi, iskrenoj veri koja veliča hrabrost,
borbenost i istrajnost, nadu koja nikad ne umire bez obzira na trnovit čovekov
ovozemaljski put iskušenja i stradanja. Treći deo trilogije, Svetla u sumraku (2006.) priča je o usamljenosti i borbi malog čoveka u
svetu nepravde. Priča o čoveku sanjaru, moralnom i neuklopljenom u svet, koji
poštuje neke stare i davno zaboravljene vrednosti – zatrpane bukom ludaka i
licemera...
Kaurismakijeva angažovana umetnost (mekanih , humanističkih nijansi ) , smeštena izmešu kontrasta toplih,jarko
crvenih tonova(prigušenog finskog tanga) i melanholično plavih,hladnih boja
nehumanog sveta, nešto je što ga već za života čini klasikom autorskog filma i
privlači iskrene filmofile sveta unikatnom magijom finskog maestra pokretnih
slika...
Nakon znamenite finske trilogije Kaurismakije nastavlja svojim
jedinstvenim putem originalnog filmskog autora, usamljenika i čoveka humaniste.
Film Avr (2011.) dirljiva je priča sa
karakterističnim kaurismakijevskim crnim humorom, priča o Marselu Marksu,
bivšem piscu i boemu pariskih ulica, koji je, odbacivši velegradski spleen sa
literarnim ambicijama, došao u francuski grad Avr i počeo da radi kao čistač
cipela...
Avr je potresna i nepretenciozno topla ljudska priča humaniste
Kaurismakija, film o borbi običnog, poniženog i obespravljenog čoveka sa
dehumanizovanim sistemom zapadnog društva...
Stvarnost je toliko postala beznadežna da ne
mogu da pravim film koji će biti crnji od realnosti.
Njegovi filmovi su potresni, crnohumorni ekspresionistički portreti
moderne Finske, pastelnih boja... Oni su kao ostrva tišine unutar buke modernog
sveta i liče na neme filmove sa finskim tangom, kao muzičkom podlogom.
Kaurismaki vešto prikazuje tipičnu finsku usamljenost i melanholiju,
dočaravajući ih kroz likove ćutljivih autsajdera u čudesnoj atmosferi nordijske
otuđenosti...
Nema koristi od nadanja, o bilo čemu, najbolje
je samo prepustiti se noći, ili leteti nisko kao fazanovo pero na krilima
vetra, preko vrhova kuća, u daljinu... Život je kratak i mizeran. Budi veseo
koliko možeš!.
Kao veliki čovek, umetnik, stilista
i humanista Aki Kaurismaki staje na stranu obespravljenih ljudi sveta, nudeći
ljubav, saosećajnost i solidarnost kao
odgovor na gramzivost, pohlepu i bezosećajnost modernog sveta, nudeći nadu svim
svojim čudesnim marginalcima i antijunacima s oboda radničkog geta...
Lepršajući kroz čudesni svet pokretnih slika i njegovu hipnotišuću
magiju poput fazanovog pera na krilima vetra Kaurismaki ostaje jedan od
poslednjih velikih umetnika i humanista svetskog filma,umetnik koji svojim
jedinstvenih duhom nudi alternativu opštoj komercijalizaciji i jalovosti
modernih stremljenja svetske kinematografije.
Dragan Uzelac