„Svaki svetac ima prošlost, a grešnik budućnost“. Ne, u ovom tekstu neće biti reči o autoru ove maksime – Oskaru Vajldu, već o mojoj imenjakinji Kristijani, čija priča jednostavno odbija da bude prekrivena velom zaborava već nekih 40 godina. Pretpostavljate o kome je reč – o Kristijani Felšerinov (poznatijoj kao Kristijana F.), autorki i glavnoj protagonistkinji romana „Mi deca sa stanice ZOO“.


Kristijana Felšerinov je rođena 1962. godine u malom mestu blizu Hamburga, ali se nakon nekoliko godina preselila sa sestrom i roditeljima u Zapadni Berlin, koji je njenim roditeljima (kako su se bar oni nadali) pružao šansu da pronađu posao i konačno ostvare sebe i pruže svojim devojčicama nešto. Naravno, život nije ispao onakav kakvog su ga oni isplanirali. Pošto im je propala ideja o kancelariji za bračno posredovanje, majka se zaposlila kao sekretarica, a otac ostaje kod kuće da žali nad vlastitom sudbinom i promašenim životom, kriveći za sve svoju suprugu i kćerke, koje u suštini nije ni priznavao pred svojiim prijateljima. Svaku grešku i svaku glupost koju su Kristijana i njena sestra napravile je pokušavao da ispravi nasiljem. Očev alhoholizam i batine kojima je pokušavao da prevaspita svoje ukućane su doveli do razvoda i konačnog pucanja porodice.  Interesantno je kako Kristijana naglašava da je i pored toga što ju je otac tukao ona njega volela i delimično shvatala zašto se on tako ponaša. Život u porodici koja nije uspela da se snađe je počeo da je izgrađuje kao osobu koja ne vidi ni šansu ni nadu za samoostvarenje u društvu u kome živi.

Pored života u disfunkcionalnoj porodici i sama okolina u kojoj je Kristijana živela je doprinela sumornoj noti njenog života. Naime, porodica Felšerinov je živela u naselju Gropijus koje se sastojalo od niza solitera u kojima je živelo preko četrdeset hiljada ljudi. U naselju nije bilo parkova i igrališta već samo znakova zabrane koji su limitirali Kristijanu i njene drugare u bilo kakvoj nameri da se zabave ili da jednostavno budu deca. Svi pokušaji da se ona i njeni prijatelji igraju su bili osujećeni, da bi ona zaključila kako je opasno imati sopstvene ideje za igru i da je sve ono što im je bilo dozvoljeno bljutavo a ono što je bilo zabranjeno - zanimljivo. Kristijanu je sve ograničavalo – vlastita porodica, naselje u kome je živela, pa čak i škola. U jednom delu knjige ona napominje kako se pobunila u školi kada su učili o zaštiti životne sredine – ona je rekla kako treba prvo da se nauči kako da se ljudi sa poštovanjem ophode jedni prema drugima.

Kada je imala dvanaest godina, počela je da odlazi u lokalni omladinski klub koji je bio pod pokroviteljstvom protestantske crkve. Ono što se prećutno tolerisalo tamo jeste korišćenje hašiša, tako da je Kristijana, zbog društva kome je htela da pripada odlučila da ga i sama proba. U njenom društvu su svi bili jednaki i oni su se međusobno razumeli – poticali su iz razorenih porodica, posao ili škola ih nisu ispunjavali već razočaravali, a muzika i hašiš su im nudili opuštanje i mir. Korak po korak, tabletu po tabletu, Kristijana je zbog nemogućnosti da utiša sve jaču buku u životu oko sebe počela da korača ka težim drogama koje su joj obećavale mir koji nikako nije hteo da dođe sam. Odlazeći sa svojim prijateljima u novu diskoteku, „Saund“, i one opasnije supstance su joj postale dostupne i ona im se izložila. Od hašiša, preko LSD-a i različitih drugih tableta, završila je na heroinu. Iako je uveravala sebe kako će samo da proba heroin i da će ga ušmrknuti samo jednom ili dva puta, veštački mir koji je on nudio ju je uhvatio u svoj kobni zagrljaj. Već sa nekih trinaest godina je postala ovisnik.  Da bi uspela da nabavi heroin, Kristijana se zajedno sa svojim momkom Detlefom i njihovim prijateljima prostituisala na stanici ZOO koja je ujedno bila i najprometnija stanica u Zapadnom Berlinu, ali i stanica na kojoj se najlakše moglo doći do droge.

Mnogi njeni prijatelji su jedno po jedno podlegli heroinu. Jedna od njenih najboljih prijateljica – Babet je sa svojih četrnaest godina bila najmlađa žrtva heroina u Nemačkoj. Kristijanina prva ljubav – Andreas (Ace) je napisao oproštajno pismo u kome upozorava na opasnost od droge, a zatim je ubrizgao sebi preveliku dozu heroina. Jedno po jedno, svi su nestajali. Kristijanina majka dugo nije mogla sebi da prizna da joj se dete drogira. U silnim pokušajima da svojoj kćerki pruži nešto što bi ličilo na ugodniji dom od onoga u kome je imala oca nasilnika, Kristijanina majka je ipak propustila da vidi znake koji bi joj signalizirali da je Kristijana u kandžama droge. Ona je dve godine negirala to u sebi, da bi na kraju morala da odreaguje, kako ne bi izgubila svoje dete. Kristijana je i sama u nekoliko navrata pomišljala kako se našla u svetu koji nije njen i da je pogrešila i da uništava i sebe i druge, međutim povratka nije bilo. Kristijana i Detelef su pokušavali više puta da se izvuku iz heroinskog pakla. Pokušavali su da to urade sami – uz pomoć Kristijanine majke, zatim je Kristijana boravila u različitim ustanovama (iz kojih je bežala da bi se ponovo vratila), a Detlef je jedno vreme proveo i u zatvoru. Međutim, sve ovo je bilo kratkog daha. Kako se vraćala među prijatelje (jer nije volela da bude sama) ili se nalazila sa Detlefom, heroin je uvek našao načina da joj se uvuče u nozdrve i da uplovi u njen krvotok. Nakon toliko skidanja sa droge, zavaravala je sebe kako je to lako uraditi ponovo.  Kristijanina majka je jedini spas videla u tome da svoje dete izmesti iz onoga što je ispao grad poroka, i ona šalje Kristijanu kod bake u selo kraj Hamburga. Imala je optimističnu ideju kako ostali gradovi nisu zatrovani drogom i da će Kristijana svoj spas naći tamo. Međutim, u stvarnosti je ipak sve drugačije. Loš glas se daleko čuje, a dosijei se lako dostavljaju... Kristijana ipak nije mogla da počne od nule u novoj sredini – zbog svog dosijea je premeštena u lošiju školu, i svi iz njenog novog okruženja su počeli da je procenjuju na osnovu njene prošlosti. Ona će tada pokušati da pronađe svoj novi put – neki središnji koji ide između potpunog prilagođavanja društvu koje joj se ne sviđa i izlaženja na kraj s njim.

U toku svoje „berlinske narkomanske karijere“ Kristijana je hapšena zbog posedovanja narkotika ali je puštena uslovno. Na jednom suđenju na kome je svedočila je upoznala dvojicu novinara – Kaja Hermana i Horsta Rika, i na osnovu intervjua koje su oni radili sa njom nastala je ova jedinstvena knjiga – „Mi deca sa stanice ZOO“. Cilj ovih novinara je bio da upozore vlast na rastući problem narkomanije među omladinom, da pokušaju da rasvetle razloge zbog kojih mladi srljaju u narkomansku propast, da ukažu na neke od simptoma na osnovu kojih bi roditelji mogli da prepoznaju dete koje je zašlo u tamne vode narkotika, ali isto tako da ukažu na prazninu na polju zaštite onih koji žele da se skinu sa droge ali i da pokušaju da skinu tabue sa života mladih narkomana.

Na osnovu ove knjige i Kristijaninog života, 1981. godine je snimljen i film, u kome se pojavljuje i sam Dejvid Bouvi, jedan od uzora mlade Kristijane. I knjiga i film su udarili tačno tamo gde treba, tako da se podigla velika prašina oko svega toga. Problem koji je često bio zanemarivan i skoro nevidljiv je iskrsnuo u žižu javnosti i bilo je nemoguće sklanjati ga pod tepih. Autori knjige i filma su uspeli barem malo da osveste javnost o problemu narkomanije među mladima.

Kristijana je preko knjige i filma postala heroina (veoma simptomatičan termin) jer je uspela da nadživi skoro sve svoje prijatelje sa kojima je delila stanicu ZOO, špriceve, posteljinu,... I život se nastavio... Kristijana nikada nije postala skroz imuna na drogu. Nije je ni izbegavala. Navlačila se ponovo na nju, i skidala se s nje... Poneki članak u novinama je izvlačio njenu priču ponovo na svetlost dana, a svi su nastavili da se pitaju – šta se u međuvremenu desilo sa njom. Odgovor je konačno stigao 2013. godine, kada je  Sonja Vuković objavila knjigu „Moj drugi život“ koji je nastao na osnovu razgovora koje je ona vodila sa Kristijanom. Inače u tom periodu Kristijana se sklanjala od oka javnosti i pokušavala da živi mirnim i tihim životom i odbijala da razgovara sa novinarima koji su pokušavali da lešinare na njenoj zloj sreći i prošlosti u čijoj senci je živela.

Nakon izlaska knjige „Mi deca sa stanice ZOO“  i nakon veoma uspešnog filma, Kristijana je postala svetski poznata ličnost. Putovala je po svetu i pratila promociju filma, upoznavala slavne ličnosti iz sveta muzike i filma (uključujući i Dejvida Bouvija, heroja iz mladosti, koji je na nju uživo ostavio prilično mlak utisak) – a ona je sama postala simbol raščarane i razočarane omladine koja pokušava da pusti svoj glas u društvu koje skoro da i ne mari za njihove probleme - njen glas je bio glas pobune protiv tadašnjeg sistema.

U svetu slavnih, Kristijana je pokušala da opstane i kao pevačica i glumica, ali i jedna i druga karijera nisu bile dugotrajne. Senka prošlosti je uvek uspevala da pomrači njen život. Svet droge ju je i dalje konstantno okruživao, a ona mu se prepuštala i povlačila iz njega. Radila je i kao au-pair devojka u Cirihu, u porodici Kil koja je bila vlasnik jedne od eminentnih izdavačkih kuća. U tom periodu je upoznala i najpoznatija svetska imena vezana za književnost, a veza sa Anom Kil – ženom koja ju je zaposlila će ostati čvrsta i neraskidiva. Kristijana će u neku ruku u njoj naći zamenu za vlastitu majku.

Dok je boravila na turneji u Americi, dok je živela u Švajcarskoj ili Grčkoj, dok je bila u zatvoru ali i nakon povratka u Nemačku, Kristijana se uvek kretala u društvu koje je bilo izloženo opijatima. Čak i ako nije tražila takve, oni su se poput magneta međusobno privlačili i prepoznavali. A ona se panično plašila da bude sama i vraćala se uvek onima koje je poznavala, koji su joj bili slični. I Kristijanine ljubavne veze su sve bile sa momcima koji su bili poput nje; čini se kako je i ljubav bila izložena i podložna heroinu. Kao i ranije, ona se uvek vraćala u narkotičnu uljuljkanost i lažni mir i pokušavala da se izvuče iz njega, da bi se konačno podvrgnula metadonskom programu za odvikavanje od droge.

1996. godine će se desiti stvar koja će joj skroz promeniti život – a to je rođenje sina Filipa. Ona je pokušala da pruži sinu sve ono što sama nije imala, i pristupala vaspitanju na malo drugačiji način od onoga kome je ona bila izložena. Nakon neuspelog preseljenja u Amsterdam, 2008. godine, kada biva izigrana od strane osobe koja se pretvarala da joj je prijatelj, Kristijani je oduzeto starateljstvo nad detetom. Nakon svega što je prošla u životu, ovo je , čini se, ipak najbolniji udarac koji je njeno krhko telo primilo. Ipak, ona je nastavila da bude deo detetovog života. O momentu kada joj je oduzeto dete Kristijana kaže: „Oduzeti nekome dete je kao da mu iščupaš srce i da ga lišiš njegove duše, a da ga ne dokrajčiš. Ostaje samo prazna školjka, i jedina osećanja koja možeš još da imaš su praznina i tuga. Sva moguća sredstva su onda dobra da te otupe. Sva.“

Kada su novine počele da se naslađuju njenim novim problemima, i kada su se u različitim intervjuima oglasili njeni nekadašnji prijatelji i majka, u kojima nisu stali uz nju već podvlačili kako je sama zaslužna za svoje nove jade, Kristijana se povukla i prekinula svaki kontakt sa svima njima. Susret sa Sonjom Vuković i želja da se svetu prenese informacija iz prve ruke, a ne putem polovičnih senzacionalističkih vesti u tabloidima, su doveli do stvaranja ove druge knjige.

Kristijanin život je skup patnje, destrukcije i smrti i deluje kako je ona podlegla opijatima kako bi mogla da kaže kako je makar živela nekim prividom života. Ali taj privid joj je samo skratio stvarni život. Kristijana je svesna da joj nije ostalo još mnogo godina života, ali je umorna od toga da je svi gledaju kroz senku prošlosti. Ona kaže kako nikada nije sudila o drugima na osnovu uslova u kojima žive, i da je to ono što ona prvenstveno želi za sebe. 

Knjiga „Mi deca sa stanice ZOO“ je u nekim nemačkim školama ušla u obaveznu lektiru, što govori o tome da je knjiga shvaćena na najbolji mogući način i šteta je što i druge škole nisu prepoznale taj potencijal koji knjiga ima. I ona i njen nastavak govore otvoreno o mnogim tabuisanim temama, bez ikakvog ulepšavanja i šminkanja. Evidentan je taj osećaj razočaranosti društvom, prazina i bol koji Kristijana nosi u sebi, i obe knjige pre svega plene svojom iskrenošću i potrebom da se raščara ovaj naš svet.

Postoje priče koje nikada ne zastarevaju, već s vremenom dobijaju na svojoj težini. Životna drama Kristijane F. je jedna od takvih.

Kristijan Vekonj