Pre svega, valjalo bi da se izvinim čitaocima ovog sajta. Odavno nisam skuckao prikaz, odavno nisam seo za tastaturu da napišem reč-dve-tri o delima koje sam isčitavao poslednjih nekoliko meseci. Razlozi uvek postoje, ali kad se sve sabere, dolazim do sledećeg zaključka: bio sam previše lenj. Stoji i činjenica da me ništa u poslednje vreme nije u dovoljnoj meri oduševilo, nateralo da se ponovo prihvatim tastature i napišem nekoliko redova o određenom naslovu, ali bottom line je upravo ljenost. 

Stvari se, međutim, uvek menjaju (a promena je, kao što znamo, važna i jedina konstantna stvar u životu) te sam ponovo dobio elana i motivacije za pisanje prikaza. Taj elan je, u velikoj meri, proizvelo čitanje knjige Zmijski jezik od mlade japanske autorke Hitomi Kanahare.

Mnogo lep curetak, zar ne? U svakom slučaju: 

Japanska spisateljica Hitomi Kanehara rođena je 1983. godine (moje godište, jej!). Prestala je da pohađa školu kad je imala petnaest godina. Pošto je otišla od kuće kao tinejdžerka, slala je elektronskom poštom svoje priče svom ocu, profesoru književnosti i prevodiocu, koji joj je pomagao da ih uredi. Knjiga Zmijski jezik nagrađena je najpoznatijom japanskom nagradom za književnost, Akutagava, 2004. godine. Nakon nje, Hitomi je objavila još četiri uspešne knjige, i spada u najbolje i najpopularnije savremene japanske autore.

Zmijski jezik je knjiga koja nam na više načina prikazuje čovekovu samodestruktivnost, njegov Tanatos aka nagon smrti. Naravno, sve je to umotanu u oblandu fabule koja se vrti oko subkulture tatoviranja i pirsinga, oko sadomazohističnog seksa, oko ekstremne modifikacije tela koja služi kao marker kojim mladi u Tokiju obeležavaju sami sebe u potrazi za svojim identitetom. 

Narator(ka) romana je Lui, devetnaestogodišnjakinja koja fascinirana Amom i njegovim modifikovanim jezikom koji podseća na zmijski, odlučuje da i sama oproba mučan proces rasecanja jezika. Proces je veoma bolan i zahteva stalno proširenje jezika novim, većim pirsingom, sve dok se ne napravi dovoljno velika rupa u jeziku da se on može bezbedno raseći. Trougao značajnih protogonista upotpunjuje Šiba, tatu majstor, biseksualnih i sadističkih sklonosti. Upravo je on taj koji radi tatovažu na Luinim leđima i buši njen jezik.

I ne buši on samo to, naravno. 

Lui ulazi u vezu sa Amom, koji ispod te tatu-pirsing-pank fasade krije ljubav i poštovanje prema Lui. Ipak, i on sam ima mračnu stranu – previše je zaštitnički nastrojen prema njoj, što kasnije donosi veoma značajan problem. Lui, opet, ne raskida sa Amom, nego joj njena nihilistička i samodestruktivna priroda nalaže da se sa njim poigrava, te ulazi u aferu sa Šibom, koji je i sam veoma kinky dude. Seksualni odnosi koje Lui ima sa Amom i Šibom su posve različiti: dok Ama normalno vodi ljubav, Šiba je seksualno priseban tek kad nekoga muči i kinji tokom seksa. 

Ovde Kanahara koristi narativne sekvence kako bi opisala odnos glavne junakinje prema samoj sebi i prema njenoj seksualnosti: navodi tok misli glavne junakinje oko toga šta će joj Šiba učiniti i poredi ta premišljanja sa stvarima koje su joj drugi muškarci radili tokom seksualnog odnosa. Ovo daje čudan i bizaran uvid u svest same Lui: ispada da se ona ništa ne pita tokom seksualnog odnosa, ispada da je ona na milosti muškaraca. No, tokom odnosa sa Šibom, ona doživljava orgazam jer je opijena mogućnošću svog potpunog uništenja. 

Ovo potvrđuje i scena obedovanja u restoranu: u jednom trenutku, Lui se pita ko će biti taj ko će da je ubije: Ama ako sazna da ga ona vara sa Šibom, ili Šiba, koji koj šapuće na uho kako bi voleo da je ubije. Ovde vidimo da se glavna junakinja kupa u otrovu samodestruktivnosti i da su pretnje smrću deo njenog života ispunjenog patnjom i prazninom. 

U jednom trenutku ona sama kaže: „Treba mi bol da bih osetila bilo šta.“ 

Pomenutom rečenicom ona pokazuje koliko je u stvari otuđena od života i društva kao takvog. Ona nema prijatelja, ne posećuje svoje roditelje i mrzi svoj posao. Prateći njen tok misli, saznajemo da mnogi ljudi smatraju da je ona siroče. Ovaj suptilni hint nam kazuje da je Lui ustvari mnogo otuđena od sveta, da je posve sama. 

A malopre smo bili kod opijenosti: Lui nije samo destruktivna osoba koja ulazi u veze koje joj mogu naškoditi, ona je i alkoholičar. Ovo je, po meni, izvrstan potez spisateljice: oslikati totalni nihilizam lika kroz laganu, pozadinsku spiralu alkoholizma. Ali taj nihilizam (toliko puta pomenut!!!) je proizvod društva koje joj ne dopušta da se promeni, da krene na bolje. 

U svakom slučaju, Zmijski jezik je odličan roman kao primer beznađa i bezvoljnosti. No, da ne bude kako o romanu pišem samo hvalospeve, valjalo bi napomenuti i jedan, ali dosta primetan, downfall. Naime, prilikom vrhunca i raspleta romana (ne bih da spojlerujem) Kanehara oslikava biseksualca u jednom stereotipnom i lošem svetlu. Sad, ja sam u narodu poznat kao homofob, ali ipak – ipak, I say! – prilikom predstavljanja određene populacije ne bih išao u stereotipne vode. Roman nekako gubi svoj šarm kad upada u zamku stereotipnosti, predstavljanja određene populacije kao monstruma ili šta već. 

Anyway, Kanahara ovim romanom daje odlilčan uvid u probleme japanske omladine. Nije to roman o narkomaniji kao što su Mi deca sa stanice Zoo ili Trainspotting, ne, taj roman se ne bavi problemima koje omladina ima prilikom uzimanja određenih opojnih sredstava. Ovo je više sirova, pomalo brutalna psihološka priča koja nam govori o suludim izborima koji život znače, o tome kako osoba nekad i neće da se promeni, o tome kako osoba ne može da se promeni jer joj društvo to ne dozvoljava, o tome kako bih rado opalio šamar takvoj tinejdžerki, o tome kako bih joj rekao da nije sve tako crno, o tome kako je nekad Tanatos jači od Erosa i kako su nekad izmešani, o tome kako – 

O tome kako i ja previše serem. 

U svakom slučaju, odličan debitantski roman i velika preporuka. Knjigu je izdala izdavačka kuća Booka iz Srbije, pa ko voli, nek' potraži na netu ili u obližnjoj knjižari. Ja sam, verujem, dovoljno serendao.

Vladimir Bjelajac