Nešto se ne snalazim sa intervjuima. Primetila sam da se ponašam slično kao ona Rada, novinarka RTS-a poznata svima iz “Beogradske hronike”, – sročim pitanja tako da ispadne da sam sama odgovorila na njih.
Nezgodno je, ponajviše, kad treba da vodiš dijalog o umetničkom delu sa stvaraocem tog dela. Zapravo, možeš da ga pitaš šta god hoćeš, ali sve treba da se suptilno svede na ono ‘’šta je pesnik hteo da kaže’’. A to je isto kao kad iluzionistu pitaš da raskrinka magiju. Ali onda magija prestaje da bude magija i postaje običan trik.
Zašto bi nas interesovali ti mehanizmi stvaralačkog procesa ako i sami nismo stvaraoci?
A najgore što može da se desi (barem meni) jeste da mi daju odgovor: ‘’pa nema tu nikakve filozofije.” Onda ispada da se muzika stvara i sluša da bi se pobeglo od razmišljanja. I čemu onda pitanja? 

‘’Igralom’’ je jedan od najčudnijih bendova koji trenutno postoje na našoj alternativnoj sceni. I kol’ko god se pitali u čemu se sastoji ta njihova čudnovatost, poći će nam za rukom neko objašnjenje, ali konačno razjašnjenje - ni u kom slučaju. A ne bi ni trebalo.
Svojom muzikom izazivaju nesvakidašnji chill koji ne obuzima samo telo već i um. Taj chill se u ovom slučaju precizno zove kontemplacija. Znam zasigurno, proverila sam u rečniku, jer sam prekopavala termine kojima bih mogla da što tačnije opišem svoj osećaj. I, da, baš to - kontemplacija je ono što doživljavam svaki put kad ih slušam. I nije ona samo produkt običnog usaglašavanja oscilatornih kretnji tri instrumenta (Mladen Marjanović – gitara, Marko Tomović – bubnjevi, Dimitrije Simović – bas i glas), već ima i još nešto iznad ili, možda bolje reći, iza toga.
Ono što je meni posebno privuklo pažnju jeste činjenica da su se neke poetike zarobljene u tvrdim povezima konačno oslobodile prašine i preselile u prostore beskrajnog muzičkog poigravanja. 

foto: Nemanja Đorđević, izvor: Igralom
Pre neki dan, tačnije, 6. maja, vaš prvenac ’’Pogrešna poznanstva’’ proslavio je prvi rođendan. Odmah je bilo jasno da ga čeka svetla budućnost - brojne kritike na svim važnijim muzičkim portalima, održani koncerti u rodnom gradu (Nišu) okolini i regionu dokazuju da nikako nije prošao nezapaženo. Ali kako ti vidiš i komentarišeš period koji je iza vas?

Vidiš, nismo prazničili 6. maja konkretno, mislim da svi preko tebe saznajemo da je rođendan nadošao i prošao - ali je zato mesec maj spontano mesec bogat svirkama, najbogatiji do sada… Zakazali smo svoju prvu turneju, tokom koje ćemo, od 16. do 21., obići Beograd, Rijeku, Ljubljanu, Zagreb i Mursku Sobotu. Po povratku, 24. sviraćemo Niš, a potom 29. i Sofiju. Zapravo, prvi put ćemo svirati u Hrvatskoj i Sloveniji, što znači da nam biljka raste - bolje se koreni, stabilnija je i grana se. Iako grupa ne postoji dugo, od juna 2015., meni se čini da je moglo biti više svirki - no, koliko god bio brz i efikasan u stvaranju, moraš sačekati da se tvoja tvorevina primi. Nije sve do grupe, kao što boljitak nije samo u rukama čoveka koji pomaže nekom, nego je i do onog kome se pomaže. Mi smo od početka bili iskreni u nameri, i u kontekstu nedostatka iskrenosti - dobro smo prošli; ljudi su željni nekog ko je takav, voljni su da pomognu i podrže. Ipak, glupo je tražiti razlog izvan muzike benda, prvenstveno - ljudi su željni dobre, iskrene muzike, a takvu muziku prave posvećeni ljudi, iskreni u nameri. Period iza nas svetli u mojoj memoriji, upravo zbog celokupnog korpusa novih iskustava koje kolektivno procesuiramo i složno uživamo u njima, te ostajemo nasamo s njima i budimo se bolji ljudi. Kao “Igralom”, mi smo i roditelji i deca, i moram priznati - u kući vlada mir.

Vaš muzički “trip” deluje dosta avangardno. Kad sam vas prvi put slušala, prokomentarisala sam sama sa sobom “Ovo mu dođe kao neka alternativa alternative” – igrarija na koju uši nisu navikle, mozgu treba vremena da procesuira doživljaj, dok telo ne postavlja pitanja, jednostavno - ne može a da se ne pokreće. Da li nam se sviđalo ili ne, jednostavno, svi koji se nađemo u publici se pitamo: ‘’Šta je, dođavola ovo’’? Pa, možeš li da odgovoriš na to pitanje?

Kada postavljam sebi to pitanje, dok sviramo ili dok slušam pesme - šta se kog đavola dešava? - uvek se setim da nije važno. Slagao bih kada bih rekao da aposlutno ne znam šta radimo, zato što znam otprilike šta radimo, ali kada dođe do sinteze onoga što svako ponaosob proizvede… Ta novostvorena pojava je uvek nova, uvek drukčija i moj perceptivni kapacitet proganja šta/kako/zašto pitanja - u suprotnom, pobeći će mi pesma. Velika je sreća svirati s jedinstvenim muzičarima koji imaju čist odnos prema muzici i koji imaju šta da ponude. Žanrovi su prošlost - prvo nešto mora da se stvori da bi se kategorizovalo. Mene zanima šta se dešava u trenutku stvaranja, i u neposrednom proživljavanju naše svirke, a ne šta se dešava posle, jer posle ide kategorizacija informacija, klesanje i etiketiranje. Očigledno ne marimo za ustanovljene i normatizovane paterne u muzici i sami sebe iznenađujemo svirajući. Istina je, šaljemo puno informacija, a fokus slušaoca je selektivan - ipak, verujem da želja da se postane deo te neizbežne sile koja se postiže celovitom pesmom, dovodi i dovodiće ljude na naše koncerte.

Kako uspevate da na bini delujete kao da svako svira “svoju pesmu” a da to u stvari zvuči kao skladna, jedinstvena celina iza koje stoji čvrst koncept?

Imate individue koje u zajednici gube sebe kao individuu, upravo definišući sebe unutar te zajednice pomoću pravila i sistema te zajednice. S druge strane, imate individue koje žele da prevaziđu sebe kao individue, sobom, unutar sebe. Mi pružamo muziku na osnovu bivanja sobom, i koliko god svirali različite stvari, vezujemo se za jedno jezgro u nama, isto za sve nas, te pokušavamo da ljudima rasvetlimo to jezgro, tu koncentraciju energije. Komuniciramo na tu temu, trudeći se da neverbalno komuniciramo istinu.

Rekla sam u jednoj recenziji da vaša muzika razmrdava unutrašnjost bića. Prosto rečeno, nagonite slušaoca da se zamisli, da analizira, tumači… Iz zvuka, koji možda deluje nekako rasejano, rasplinuto, rasuto, lomljivo, i te kako isijava (s)misao. Šta je uporište tvoje poetike, s obzirom da si ti autor tekstova?

Hvala ti na tom komentaru! Isijavanje te smislene misli o kojoj govoriš je zapravo to rasvetljavanje koje sam malopre pomenuo - “Igralom” će vazda imati smisla samo za onog kojeg smo rasvetlili i ogolili. Uporište moje poetike su zapostavljeni ćoškovi moga uma - tek tako me dozove neki pauk-omaja i probudi reč u meni, a ona - matična reč - dozove druge upomoć. I tu sam u fazonu - šta se ovde dešava?, ali opet kažem, “drhti duša”, tako da - nema veze.

Koji su tvoji pesnički uzori?

Momčilo Nastasijević, Rajner Marija Rilke, Branko Miljković, Vasko Popa, Vladislav Petković Dis, Horhe Luis Borhes, Nik Kejv, Bliksa Bargeld, Bob Dilan, Tauns van Zant i mnogi drugi

Imate jako zanimljiv omot albuma. Verujem da ga niste izabrali tek tako. Na koji način on doprinosi zvučanju i značenju cele priče koju proizvodi Igralom?

Omot je radilo puno ljudi, i kao i sve kod nas - rađen je na “osećaj”, bili smo zadovoljni misleći da fino boji generalni utisak. Da smo hteli da bude kristalno jasno, bilo bi.

Kako zamišljaš Igralom u budućnosti?

Na putu i na bini.

Intervju pripremila Ana Bjes