2016. se može pohvaliti činjenicom da nam je uspjela skrenuti pažnju sa mnoštva usranih događaja koji su je obilježili (a bilo ih je), a čime bolje zabaviti masu od novih serija i fiktivnih likova koji će nas sa lakoćom okupirati svojim pričama. Ne odmaže ni ubacivanje nostalgije u jednačinu (da, mislimo na tebe Stranger Things), sve sa ciljem da bi se dobio kvalitetan, intrigantan i, prije svega, zabavan program. A zabave je bilo kao nikada do sad. Jedno od najspominjanijih imena kada su u pitanju nove serije jeste i Westworld – kombinacija Battlestar Galctice i Parka iz doba Jure.


Ova SF drama nas je odvela u tematski park skrojen po uzoru na divlji zapad, kauboje i indijance, prašnjave i užurbane gradiće na obodu pustinje gdje mušterija dubokog džepa može u potpunosti proživjeti i iskusiti čari odmetničog života, bez da se nađe u direktnoj opasnosti. Ali ono što ovaj tematski park odvaja od drugih jeste činjenica da su svi njegovi stanovnici – roboti. Svaki od njih je dio guste mreže priča i avantura, naizgled nasumičnih ali zapravo složeno povezanih, i svaki od njih igra svoju ulogu u opštoj naraciji koja se prodaje kao iskustvo onima željnim da pobjegnu od svakodnevnice. Na stotine malih i velikih fabula kao i bezbroj likova koji svoju priču proživljavaju iznova i iznova zarad zabave ljudi od krvi i mesa čini ovaj grandiozni svijet, a sa njim i seriju, veoma uspiješnim. Postižući brz uspijeh i poređenje sa Igrom Prijestola, Westworld je već tokom prve sezone, koja se završila 4. decembra, pobrao simpatije gledalaca koji su ga doživjeli kao nešto novo, svježe i originalno. No, da li zaista zaslužuje sve te atribute?

Zasnovan na istoimenom filmu iz 1973., Westworld se hvata u koštac sa temama koje čine samu srž SF žanra – vještačka inteligencija, svjesnost mašina i njihov odnos sa stvaraocima, tj. nama. Serija pokušava da se igra filozofskim pitanjem granice gdje prestaje mašina a počinje čovjek, a to čini solidno, sa lakoćom uvlačeći gledaoca svojim prikazom ove svevremenske tematike. Ako smo išta naučili iz Parka iz doba Jure, to je da igranje sa prirodom i pokušaj profita na istom nikako ne mogu izaći na dobro. Slično vidimo i u Westworldu. Krhka kula od karata počinje da se urušava jednom kada roboti iz parka počinju da stiču svjesnost o situaciji u kojoj se nalaze. Počinju da ih muče sjećanja na prethodne “živote” i uloge koje su igrali protiv svoje volje a to odmotava klupko misterija i tajni na kojima je park sagrađen.

Brojne su pozitivne stvari vezane za ovu novorođenu seriju, i ne iznenađuje činjenica njene popularnosti. Vizuelno je zapanjujuća, sa odličnom lokacijom i prirodom parka gdje lako stičete utisak ogromnog prostora na kome se proteže radnja. Kreatori su napravili odličan balans između same ideje parka i onoga što on treba da predstavlja – kostimi, građevine i vozila odaju utisak autentičnosti tom periodu, međutim jako se lako može zaključiti da je u pitanju samo scenografija. Sve je savršeno skrojeno, taman toliko dobro da gledalac sve vrijeme zna da je u pitanju park, vještačka tvorevina zabave stvorena prvenstveno za uživanje a tek onda za doživljavanje pravog divljeg zapada. I vi sami, prateći ostale posjetioce, uranjate u komforno sašiven osjećaj opuštenosti, iako se na prvi pogled nalazite na neprijateljskoj teritoriji – poput rolerkostera koji vam pruža uzbuđenje bez osjećaja straha, jer ste čvrsto vezani za sjedište. Pohvalan je i prikaz paradoksa između prirode ljudi i mašina (napraviti paralelu sa Blade Runnerom). Ljudi, a ne roboti, su ti koji ispoljavaju manjak empatije, osjećanja i ljudskosti. Njihovo ponašanje je hladno i robotsko, korporativno-kapitalističko. Sa druge strane, stanovnici parka proživljavaju sve – od sreće, preko straha do tagedije, doduše isplanirane scenarijima, no ništa manje stvarne. Glumci su imali težak zadatak brzog mijenjanja emocija i prikaza duševnog stanja, što su činili sa velikim uspjehom, konstantno nas podsjećajući da su, na kraju krajeva, ipak mašine. Krajnji obrt radnje jeste bio malo očekivan, međutim igranje sa većim brojem vremenskih perioda koji teku rame uz rame lako može zbuniti, naročito u početku, gledaoce koji ne očekuju takvu dinamiku. Pohvalio bih i muziku kao jednu od najpozitivnijih tačaka ovog iskustva. Brojne su obrade popularnih pjesama (House of the Rising Sun, Back to Black itd.) koje se svojim vestern-piano ruhom savršeno uklapaju u ambijent, ali konstantno podsjećaju da je sve samo farsa i da se ipak nalazimo u parku iz budućnosti.


S druge strane, naveo bih i neke (po mom skromnom mišljenju) nedostatke. Serija je isključivo fokusirana na centralnu priču kojom se bavi. Dinamika u razvijanju likova je siromašna, tako da dobijamo dosta stereotipne, obične likove sa kojima se jako teško poistovijetiti i emotivno vezati. Ako Westworld poredimo sa recimo Igrom Prijestola, sa kojim dijeli početni uspijeh što se tiče prve sezone, primijetna je razlika – u Westworldu nećete doživjeti „Ned Stark gubi glavu“ momenat. Priča jeste zanimljiva ali su likovi daleko od toga. Anthony Hopkins kao Robert je razvodjena verzija Hannibala a Dolores i Teddy su jednostavno dosadni i isforsirani. Drugi, ovog puta manje pozitivan, paradoks serije jeste taj da ovaj prikaz vještačke inteligencije djeluje pomalo, pa – robotski.

Vraćamo se pitanju iz naslova – da li je Westworld remek-djelo ili precijenjen treš. Odgovor – ni jedno ni drugo. Westworld obitava negdje na polovini puta, na momente se približavajući jednom ili drugom kraju spektra, ali nikada ih ne dosežući. Pozitivna strana svega jeste da je ipak u pitanju tek prva sezona. Serija će imati dosta vremena da raste, da se razvija i da nam pokaže nešto novo. Da li je preporučujem vama koji je niste gledali? Svakako. Zabavna je i prekratiće dosadne zimske dane. Međutim, ne očekujte SF otkrovenje, barem ne od prve sezone. Ali joj svakako dajte šansu. Nemate šta da izgubite.

Ingvar L