Play: Pominjao sam ranije Riblju Čorbu, a sad sam se setio još jedne njegove dobre stvari, zapravo sjajnog stiha „Kad sam išao u Pančevo, život me prvi put načeo“. Ali za mene je zapravo bilo skroz drugačije. Od trenutka kada sam iskoračio na mokar pločnik autobuske stanice, bio sam u svom filmu. Nikad pre toga nisam bio u ovom gradu, a toliko sam legendi čuo o njemu, a da ne pominjem viceve o Pančevcima, zagađenom vazduhu i „koja reka protiče ispod Pančevačkog mosta“ fazonima? Sve što sam znao o Pančevu bilo je iz tuđih priča koje su bile toliko različite da je u mojim mislima taj grad ličio na neku postapokaliptičnu metropolu u kojoj se desila velika eksplozija, a samo oni osuđeni na propast i puki nihilisti odlučili su da tamo nastave sa životom. I eto me u Pančevu iz kojeg su potekle sve te priče. Kao u svakom dobrom filmu, muzika je od presudne važnosti, zato sam prvo pustio bend Brigand i album „Zaplešimo grešnici“.

Film je krenuo. Ako bih hteo da premotam na prve priče koje sam čuo o Pančevu, bile bi to ćalove storije i doživljaji koje je imao radeći na pančevačkom buvljaku. Kada se vratio iz Italije, pošto je tamo pukao sa šljakom koju je imao, prihvatio se trgovine. Stare veze koje je imao sa švercerima italijanske odeće iskoristio je u ovom poslu i rekao bih da je u to vreme dobro zarađivao (bilo je to pre deset-petnaest godina). U tim pričama Pančevo je bila odvratna kaljuga iz koje se onaj najgori deo sliva na pijac subotom ujutru, gde svaka tezga ima duplo dno, pa prodaje i ono što nije izloženo. U tim pričama panduri se mlate sa taksistima na nekoj raskrsnici, a tokom jedne tuče, ćale uleće na strani taksista, posle čega mora da prekine sa trgovinom i neko vreme se ne pojavljuje u gradu. Kad sam bio klinac, to mi je sve zvučalo realno, ali moj ćale priča svašta, nisam nijednog trenutka pomislio da će sada biti nalik na neki njegov film. Mada je Brigand gruvao od prve pesme sa albuma, šetao sam sasvim opušteno kroz grad i hvatao očima dobre kadrove. Pored mene prolazi neki mladi japijevac, a moje slušalice laju na njega tekst pesme „Srpski rok“: „Ali ova košulja baš je fino udobna, samo malo čudno svezana“.

E ima jedan film koji je sniman u Pančevu zbog kojeg me je bilo malo blam. To je naš prvi film sa zombijima, ili su ga makar tako reklamirali, kao da je za snimanje kvalitetnog filma iz tog žanra dovoljno samo da ubacite zombije. „Zona mrtvih“ ili „Zone of the Dead“, kako se film inače zove u originalu, jedno je od najgorih filmskih ostvarenja sa najboljim trejlerom na ovim prostorima. Naspram užasno dosadnog, nezanimljivog, nemaštovitog, često kretenskog, iritantnog i krajnje glupog filma od 1h i 41 minuta, postoji trejler od minut i 38 sekundi koji je vrlo napucan, promišljeno montiran i obećava holivudski kvalitet. Zapravo, lupio sam da je to dobar trejler, samo je film toliko loš da ovaj trejler odskače po svom kvalitetu pa se čini da je negde visoko, a u najboljem slučaju bi to bio jedan prosečni B-movie. Srećom, mladi autori filma su, uz podršku Ministarstva kulture Republike Srbije, odlučili da naprave nešto što se ne može svrstati u filmske kategorije. Zbog tri uvozna glumca, ceo film je na engleskom, što bi možda bilo okej da neuvozna glumačka ekipa ne govori engleski sa hard kor srbijan akcentom za koji su i Rusi u fazonu: „jeste realni?“. Ali mislim da je najmanji problem očajna gluma, jer možda i ne bi bila toliko upadljivo očigledna da je priča iole smislenija i zanimljivija, a ne skup otrcanih zapleta iz različitih žanrova koje ugurate u jedan film i polijete litrima lažne krvi da se ne primeti manjak ideje. Ne sećam se ni da li sam izdržao do kraja filma, a ja sam jedan od onih likova koji kad puste film – gledaju ga do kraja. Mislim da je Zona mrtvih bila izuzetak... U svakom slučaju, taj film je sniman u Pančevu i mislim da je to možda jedan od razloga što nisam želeo da posetim ovo mesto ranije. Dok razmišljam o tom filmu, Brigand gazi četvrtu pesmu sa albuma. Ako su Partibrejkersi imali Mesečevu kći, Brigand ima „Mesečevog kuma“. Šteta što ovaj album nije objavljen pre 2009-te, ovakav saundtrek bi spasao i „Zonu mrtvih“.

Moram da se ovim putem zahvalim mom prijatelju Psu što mi je probudio želju da posetim Pančevo, jer da nije bilo stripa koji mi je poslao, verovatno bih izbegao putanju turneje i otišao bih pravo za Zrenjanin. Srećom, kada sam mu rekao da se razmišljam da li da dođem u Pančevo, prijatelj mi je rekao da u Pančevu postoje dva strip autora koji se odlikuju vrlo specifičnim i autentičnim stilom, a onda mi je poslao strip Aleksandra Zografa urađen po pesmi „On“ benda Luna, u kojem je prikazao Tišminog lika iz teksta koji hoda unatraške kilometrima. Svideo mi se fazon pa sam još malo kopao o Zografu i našao sam knjigu „Okean iznenađenja“ koja je puna kratkih, istripovanih stripova. U toj knjizi je objavljen i strip „Jedan dan u Srbiji“ koji datira iz 1993. Ako uporedimo današnju situaciju sa onom iz tog stripa, Pančevo je jako napredovalo. Drugi autor iz Pančeva, koji mi se takođe svideo jer ima mnogo uvrnut crtež, je Boris Stanić. Pomenuti prijatelj je pisao o njegovim stripovima na svom blogu „Deveti oblak“, mnogo iscrpnije i bolje od onoga što bih ja mogao da napišem. Meni je sve to poslužilo kao znak da moram da posetim Pančevo. Sve se uklopilo u film i saundtrek.

Record: Bio sam u Pančevu. U mom filmu sam šetao po gradu bez ikakve smernice. Na slušalicama je išao album „Zaplešimo grešnici“, a ja sam koračao okolo i tražio dokaze za priče koje sam čuo o ovom gradu. Hodao sam duž pruge i znao sam, sve je ovo radi mog filma, samo za mene i besmisleno je da upoznajemo gradove kroz tuđe priče, postoji samo ono što sami doživimo na ulici, samo to je važno. U mom filmu nije bilo ničeg boljeg od tog Pančeva koje sam pojeo za popodne, dok je glas u završnici albuma, u pesmi „Tri noći“, urlao „ja“ – to je bio moj povik za kraj ovog filma, jer ja, moje ja, opet ja je meni najbitnije.

Andrea Kane