Play: Nikad ne putujemo slobodni, pogotovo kada odlazimo u gradove u kojima smo već bili, jer sa nama putuju i sećanja. Ovde sam po treći put. Sombor je moj omiljeni grad u Vojvodini i ako autonomaši odluče da se odvoje, nadam se da će Sombor postati prestonica severnog dela. Prva dva puta bio sam ovde u leto, kada se ceo grad zeleni od drvoreda duž puteva, a sada ih je stigla jesen, pa mi se parkovi čine još lepšim. Danas sam ovde sam i mogu bez ometanja da šetam kroz ulice i premotavam sećanja koja imam na ovo mesto.


Rewind: Prvi put sam posetio Sombor kada je u njemu održavan četvrti „Sombor film festival“. Njega su organizovali volonteri, omladina među kojom je bio i moj ortak Sombor, kojeg tamo niko nije zvao po tom nadimku, već po prezimenu. Moj ortak Sombor je najveći poznavalac filmova kojeg znam i već godinama ga napinjem da napravimo blog o filmu samo kako bih mogao da čitam njegove dubiozne analize. Već godinama on uspeva da me iskulira, ali ne onako konačno, da odustanem od te pomisli, već uvek suptilno, kao da mu je preostao još samo jedan manji posao, a onda može da mi se priključi u igri. Inače, sad je negde u Varšavi i nemam pojma šta radi, nadam se da je nešto u vezi sa filmom, makar snimao porniće. Pominjem ga zbog tog filmskog festivala na koji sam došao po njegovom pozivu, projekcije su bile zakazane za šest sati, a oni su oko 3 krenuli da traže skelu na koju će da nakače platno. Ispostavilo se da je skela rasklopljena i da se delovi nalaze po kućama i vikendicama onih koji su u organizaciji festivala, tako da sam narednih 45 minuta proveo vozeći se u otvorenoj prikolici kamiona sa jednog kraja grada na drugi, skupljajući delove za konstrukciju za bioskopsko platno. Bio je to obilazak kakvog nema ni u jednoj turističkoj turi po Somboru.

A taj festival pominjem zbog filma „Šta je grad bez ovog grada“ preko kojeg sam saznao osnovne informacije o somborskoj muzičkoj sceni. Film nije baš najbolji na svetu, ali su ljudi koji se pojavljuju u njemu interesantni i imaju svašta zanimljivo da ispričaju. Razmišljam kako bi bilo korisno da postoji arhiva bendova zavedena po gradovima iz kojih dolaze, verujem da bi muzički zaluđenici poput mene putovali po Srbiji prateći zvuk, a ne turističke znamenitosti. Sećam se kako sam preko tog filma prvi put čuo za bend „Line Out“, koji zapravo slušam od tada i koji je jedan od najaktivnijih, možda i najpopularnijih bendova odavde. Za njihovu pesmu „Dream Prelude“ ortak Sombor je režirao spot. Zaboravio sam na njih sve do trenutka kada sam prošao glavnim šetalištem pitajući se koliko bendova znam odavde. Osim njih, tu je i „Zion Crew“ koji sam takođe našao u filmu, ali mi je najveće otrkiće bio „Fentestik Kiseli Bend“, jedan stariji sastav koji više nije postojao ni u vreme snimanja filma, ali su neki od prikazanih spotova bili toliko upečatljivi da i godinama kasnije ne zaboravljam povike: „Student nije zapalio žito!“ i „Ti si žaba mala!“. Nakon što sam pogledao film još jednom, skapirao sam da pevačica benda „Pop Ups“ sada nastupa pod svojim imenom, kao kantautorka Olivera Popović, a za nju sam siguran da je aktivna, jer sam je slušao u okviru ovogodišnjeg „Takt Festivala“ u Novom Sadu kada je i ona, pored Lajke i još troje takmičara, prošla u finale.

Iako sam ovde tek treći put, za Sombor me vezuje toliko muzičkih asocijacija da bih mogao da objavim dupli album sa saundtrekom iz ovog grada. Možda nije dovoljno toplo, ali moram da pojedem sladoled iz Odžaka, jer želim da mi to postane običaj svaki put kad dođem u Sombor, makar bila zima. To sam uradio i poslednji put kad sam bio, a tada je Akua Naru nastupala u bašti gradske biblioteke. Nisam verovao da je neko uspeo nju da dovede u Srbiju, pogotovo što je ulaz bio slobodan. Pisao sam na svom blogu o toj svirci i celom „Green Town Jazz“ festivalu, a sad sam se prisećao kako smo pre svirke išli na kanal i pili koktele. U tem Somboru...

Record: Osim u glavnom šetalištu, grad se čini praznim. Studentarija je na fakultetima po drugim gradovima, školarci su zatočeni u školama, a samo penzioneri prođu na biciklu, lagano kao u usporenom filmu. U Parku heroja nabrajam sve heroje sa ove scene koje znam i pitam se šta rade u ovom trenutku, da li uopšte imaju pojma gde je sve stigla njihova muzika. Mislim i na mog ortaka Sombora, znam da ćemo se sresti opet uskoro, ispričaće mi šta je gledao po bioskopima u Varšavi i biće kao da se nismo ni rastajali.

Andrea Kane