Kad jedan mlad umetnik odluči da da poslednji intervju, treba da se zapitamo samo jednu stvar: šta te i koliko natera na to? On kaže: “Pošto drugi sve znaju, neka pričaju oni”.

Ja kažem: Da ne postoji, trebalo bi ga izmisliti. Mihajlo Obrenov, Mika Inkvizitor, mastermajnd najzanimljivijih underground ideja sa naših prostora. Konceptualni pesnik koji će vam u ovom dole tekstu prepričati jedan deo svog aspekta muzike, scene i onoga što iza toga stoji ili ne postoji. Mlad je ali je iza njega bogata karijera koju moramo da poštujemo, makar vam se ni malo ne dopada ono što radi. Ne mislim samo na muziku već i “humanitarni” rad za scenu i njeno dobro.

Ne mogu a da ne pomenem koliko mi lično imponuje što je izabrao mene i naš webzin za ovaj traktat, a ne mogu ni da ne pomenem koliko mi je žao što ga je unutrašnji revolt, prema umetnosti prvenstveno i svemu što ona nije danas, nagnao da zaključi preseravanja koja svi kao negde volimo da pišemo ili čitamo. Ovo preseravanje predlažem da pročitate lepo, pažljivo. Sadrži mnogo poezije i pametnih stvari.


Zašto je ovo poslednji intervju?
Ljude ne zanimaju nepoznate misli i nepoznati prostori. Ušuškani su u opšteprihvaćeni aktuelni trend i osećaju se sigurno tu, jer tu ima puno ljudi. Toplo je, nema zime i ne mora se puno misliti. Ljudi danas ne vole puno da misle, naporno im je i potrebna im je jeftina zabava. “dreDDup” je oduvek bio bend koji nije pratio poznat prostor, otkrivali smo kao klinci zvuk, slušali, učili, pronalazili izraz i uvek smo bili oni koje ne možeš svrstati ni ovde, ni tamo. Nismo deo subkultura, nismo deo ideologija, nismo politički bend niti smo ikada želeli da budemo u nekim podelama ovde i tamo. Želeli smo da eksperimentišemo sa zvukom, isprobamo sve, igramo ples tonova. Promena izraza, promena misli i promena ruha plaši ljude. Nisu načisto nikad sa bendom “dreDDup”. Tokom godina sam davao puno intervjua i uvek sam imao potrebu da kažem ono što mislim - a govoriti ono što misliš direktno u lice sagovorniku ume da ga zaboli. Ja gledam i poznajem puno muzičara i bendova koji ono što misle kriju u našim malim razgovorima dok javno pričaju nešto drugo. Govoriti ono što misliš u ovakvoj sredini je pogubno za tebe i tvoju umetnost. Zato sam rešio da zaćutim i da više ne učestvujem u javnosti. Sve što sam želeo, rekao sam i sagovornicima u intervjuima i kroz muziku.

Ne osećaš odgovoronost prema ono malo ljudi kojima je potrebna čista i iskrena misao, pogotovu danas kada je sve toliko umotano u marketing i fejk?
Ljudima očigledno danas nije potrebna iskrena misao. Dobro si rekla, sve je marketing. Ljudi zapravo prodaju sebe na licitaciji prijatelja, simpatija i poslovođa. Prosto je neverovatno kako se lako kroji sve, taj neki preset kako treba da izlgeda veza, kako treba da izlgeda putovanje, kako treba da izgleda odevna kombinacija, šta se sme a šta ne... Sve što rade ljudi danas je neiskreno, od samih predstava i fotografija na društvenim mrežama do koristoljubivog prijateljstva i sličnih obreda. Znaju oni to, plaču u bazenu ispod kad ih niko ne vidi - jer tu ne ostavljaju tragove. Ne osećam nikakvu odgovornost ka takvima, jer ne vidim sebe kao nekog ko je potreban takvom konstruisanom i medijski pelcovanom društvu. Po svemu sudeći, široj okolini nije puno stalo do moje muzike, to je jednostavno tako. I to je dobro. Jer bih se zabrinuo da ti i takvi osećaju nešto u onome što mi radimo. Oni ljudi prema kojima još uvek osećam veliku odgovornost su naši iskreni fanovi i prijatelji našeg zvuka. Oni su tu uvek i poznajem puno njih kojima naša muzika stvarno znači. To je nešto veoma vredno. Pogotovo kad na naš koncert dolaze i ljudi 15 godina stariji od nas samih. Prema njima i prema sebi osećam veliku i najveću odgovornost. I kad je muzika u pitanju i stav i poruke koje šaljemo i samo hodočašće koje priređujemo uživo. I ako ikada budem njih izneverio, izneveriću i sebe. Stoga se tako nešto nikada neće desiti. Ljudi koji žele iskrenu misao i iskrenu poruku svakako još uvek imaju druge prijatelje, poput Killing Joke, Skinny Puppy, [Haus Arafna], A Place to Bury Strangers, Refused..etc.... Neko u društvu nekad mora i da zaćuti.

Zato si odlučio i da objaviš radove iz "tame" svog benda u proteklih nekoliko meseci?
Imamo toliko snimaka i toliko pesama koje neće ugledati svetlost dana. Hteo sam da ljudima malo približim sliku benda i kroz neki drugi zvuk koji smo radili. Da se neke stvari iskristališu. Ovako sada imaju jednu lepezu naših radova i ako ih slože hronološki osetiće organizam naše muzike i kojim tempom i kad se pumpao krvotok kroz ovih 20 godina. Postoji još preko 700 pesama koje ne verujem da ćemo objaviti, ali ko zna... Ne osećam se dobro zdravstveno poslednjih godinu dana i možda je bolje da te neke prve crtice i budu ostavljene negde, kod nekoga.

Šta se dešava sa CS Records i da li medijsko povlačenje znači i povlačenje izdavačke kuće sa scene?
Ne. Crime:Scene records planira nešto ozbiljnije uskoro. Malo ću se više okrenuti tim izdanjima i pomaganju mlađim bendovima. Poslednjih godinu-dve sam malo posustao ali C:S se vraća na velika vrata. Etiketa uskoro puni 10 godina postojanja i planiram da to podignem na ozbiljniji nivo. Svakako će bendovi koji su već objavljeni na etiketi imati zbog čega da se raduju. Za par meseci će biti novina.

Da li bendove kojima pomažeš biraš po ličnom ukusu ili si objektivan? Mislim, prepoznaš dobar bend čak i ako svira muziku koju lično ne voliš?
Bendove ne biram. Energija me dozove. Sedim na reci, čekam da mač izađe iz vode. Tako to ide. Tu sam, šetam se, osluškujem po studijima i prostorijama za vežbu, uglavnom me sam zvuk dozove i objavi se ispred. Zatim upoznam članove, njihov zvuk, njihov način razmišljanja i onda krenemo u saradnju. Tu i tamo nešto nekad odgovorim kad me pitaju ali nikad ne želim da utičem na tuđu muziku. Obično me oko produkcije pitaju kako i šta. Crime:Scene je već 10 godina prisutan i ljudi već znaju kakav zvuk tu dolazi u obzir. Oni koji mi šalju numere znaju o čemu se radi. Uvek sam bio objektivan kod tih stvari, čak sam pomagao i bendovima čiju muziku ne slušam i ne razumem, ukoliko osetim da je to što rade iskreno, iznutra i sa stavom.

I? Kakva je energija koja te obično privuče?
Volim neočekivanu energiju i iskrenu. Uglavnom najmlađi bendovi imaju to nešto. Mlad bend je kao novorođenče, ima svoj krik, svoj gest, sve lomi i sve mora da pipne. Nespretno je i simpatično. Onda ga roditelji uče jeziku, uče ponašanju, polako se ti njegovi izrazi i gestovi izgube, počne da imitira starije, počne da doživljava sebe kao stariju osobu, počinje da obraća pažnju na posledice.. Tu se onda gubi to nešto zbog čega je bilo čisto i zbog čega mu posledice nisu bile važne. Retko se sreće bend koji ne razmišlja o posledicama, koji hirurški precizno pročišćava tvoj um.

Pomenuli smo produkciju pa da te pitam šta imaš da kažeš o tome? Šta je problem na našoj sceni? Ne znamo, ne umemo ili nešto treće?
Naša scena skoro da i nema producente. Ima tonske snimatelje i ljude koji znaju da ti izaranžiraju zvuk i izimitiraju tehnički nešto što im doneseš na snimanje kao referencu. Producent je čovek koji mora da poznaje zvuk i energiju benda, da praktično živi sa tom muzikom pre samog odlaska u studio. On je dizajner molitve koju vernik šalje onostranom. U njega moraš imati apsolutno poverenje, on je tvoj miris, ukus i dikcija kad dođe do snimanja. Producent mora poznavati arhitektoniku, tehniku, prostor, srž, lektorisati dinamiku i aranžman i krvotok tvog rada. Kod nas je očigledno bitno samo da dobro zvuči i da je napucano, nema tu puno priče o aranžmanima po zvučnim planovima. Bendovi imaju 2 zvučna plana i tu se završi priča. Bubanj svima zvuči isto, što naravno nije slučaj samo kod nas trenutno. Nema te lepote različitosti snimka. Recimo, dolazimo u situaciju da ljudi idu u studio jer su čuli kako je snimatelj uradio prethodni bend i oni žele isto tako. Identitet zvuka se izgubi. Identitet benda i svakako gruv. I naravno, producent na kraju pravi aranžman i lektoriše tvoj rukopis. On je ujedno tvoj anđeo i profesor kada ste u studiju zajedno. Problemi na našoj sceni su identitet zvuka, stav i potreba da se tehnički distorzira poruka koju možeš reći i šapatom.


Na tvom fejsbuk profilu nedavno se vodila polemika oko fizičkih i digitalnih izdanja. Koji je tvoj stav?
Polemika oko fizičkih i digitalnih izdanja, da. Ja na to gledam jednostavno. Objasniću to na primeru muzičke industrije i kako ona funkcionište. Jednom kad muzika izađe iz nekoga, ona je prisutna. Ona lebdi, leti, sleti kao leptir, odleti dalje. Objavila se univerzumu, tu je - postoji. Kojom god mrežom taj leptir bio uhvaćen - on postoji, mi ga vidimo i osećamo. Samo izdanje muzike je jedna vrsta karbonitnog zamrzavanja emocije, osećaja i energije koju ista predstavlja - jedna vrsta fotografije trenutka zvuka. I jedino uživo vi zapravo možete čuti tu nezamrznutu muziku, kada vidite bend ispred sebe i osetite njihov zadah. Tu nema filtriranih slika, doterivanih ovakvih i onakvih holograma, tu su vaše oči i uši nasuprot onoga što je ispred vas. Bend pravi muziku i izvodi je uživo pred ljudima i to je tako već hiljadama godina. Oduvek je bio odnos licem u lice - bend (trubadur, dvorski muzičar, kompozitor) - on je ispred ljudi, sa njima, zajedno učestvuju u izvođenju njegove muzike. Imaju taj doživljaj, iskustvo i hipnotizam tonovima zajedno, vode ljubav javno, besramno, katarzično su umreženi. Poslednjih stotinak godina neki ljudi zatrovani novcem su se dosetili da bi mogli da zarade tako što će taj trenutak, tu zvukom proizvedenu nirvanu tona da zamrznu na komadu voska, vinila, plastike, informacije, lepe razlgednice...i posle da je prodaju onako, kao u mesari... Dajući muzičarima nešto malo, onako da imaju da prežive i za džeparac. Izgubio se odnos bend i publika u tim većim okupljanjima. To je postalo kao jedna vrsta nekog nameštenog kečerskog ringa, gde sudije navijaju i publika a bendovi se tu nešto grle i tuku. Znaš, uredno vakcinisane i rasne bendove odvajaju od malih ljudi iz te publike, nevakcinisanih. Odsustvo toga svega još uvek možete naći na underground koncertima. I samo tamo. Tu je princip onaj kakav je bio hiljadama godina, mi smo tu sa vama, vi ste tu sa nama, zajedno učesvujemo i dajemo jedni drugima transfuzije. Muzičke korporacije su od muzičara koje su hranile i negovale napravile lepe primerke u svom zoološkom vrtu. Imate prelepe životinje, divnog krzna, divnih šapa, divnog glasa, predivnih boja perija - ali - karta je toliko skupa i prelepo odštampana i toliko zapravo lažna - da čak i ta lažna slika i lažno okruženje u kojem životinje žive, posetiocima deluju predivno. Čak su i kavezi predivni. Čuvari naravno hrane te životinje, neguju ih, pare ih, slikaju, prave situacije i dok su u svemu tome te životinje još i uživaju tretman jer napolju u džungli je borba na život i smrt. Ovo im odgovara - nema zime, nisu pokisle, nema okršaja sa nekim zverima, divno jedno okruženje. Par godina dok ne shvate gde su - to lepo funkcioniše i one uživaju. Izvode trikove, šetkaju se gde im se kaže, jedu lekove koje im daju, piju odavde ili jedu odande. Svaki dan dobra hrana, pedikir, manikir, svi ih vole, slikaju...etc....deca ponajviše. Kada shvate da su u zatvoru, onda je kasno. Polako postaju tužne, izlizane, neuredne, nezainteresovane, dlaka im više nije tako sjajna, odbijaju da jedu, onda im ubrizgavaju hranu i lekove inekcijama - i ovi na kraju ne znaju šta će sa njima, pa ih ili zamene ili naprave neku situaciju u kojoj moraju da ih uspavaju. Pritom je kod ulaska u takav zoo vrt sve je predivno upakovano, sve slike koje dobiješ za uspomenu, svaki papir je na dodir predivan - i kad kupiš hamburger od njih, dobiješ i pomfrit i malu koka kolu pride. Presrećan si. Pričaš drugima kako je bilo super, a ustvari si sve gledao kroz rešetke. Postoje dakle ljudi/posetioci koji stvarno veruju vlasnicima tih zooloških vrtova, poštuju pravila, imaju filatelistički odnos ka svemu tome - skoro kao perverznjaci koji mirišu ženske gaćice ili tipovi koji prave kolekcije leptira nabodenih na igle. Uživaju u tom mirisu naftalina, mirisu kaveza, rado pokazuju svoje kolekcije noktiju, zuba životinja, perija.... To je taj fizički svet gde je emocija benda koju on proizvodi zamrznuta i zapakovana tako da može lepo da stane na policu negde i tačno je dimenzija koje su prihvatljive. E sad, imaš i druge životinje, koje su divlje, nepredvidive, za koje ne postoje pravila, ne postoji kavez, ne postoji savest. One te izgrebu, one te ujedu, one te oližu....Prvi primer su naravno korporativni bendovi, drugi primer su underground bendovi. Ovi prvi žive u zatvoru, lagodno, poštuju pravila i jedu redovno - nagrađeni su obrokom ako se lepo ponašaju, ali na kraju puta, nemaju svoju divljinu i svoj dom. Ovi drugi su naravno underground bendovi, koji imaju svoj dom, svoju divljinu, pećinu, jezero....i oni rade ono što žele, bez granice. Ne moraju da izvode trikove i da se slikaju da bi bili pokazani i prepoznati kao životinje, jer već to jesu. Digitalna izdanja su direktna pupčana vrpca i tapkaroš ispred zoološkog vrta.

Šta ćeš ti da radiš u budućnosti a šta će sa muzikom biti u budućnosti? I mejnstrimom i undergroundom?
Budućnost je nepredvidiva. Možemo kao vremensku prognozu da je nagađamo. Ja imam neke misli o budućnosti, povremeno. Daljoj budućnosti jer ovu skoriju ću doživeti. Pojaviće se zasigurno nešto što će promeniti svet, neka tehnologija nova, nešto što još nismo osetili - ili će se otključati neko zaboravljeno čulo, nešto što smo zaboravili. Nešto što će ujediniti ljude i povezati ih jednim novim nevidljivim zagrljajem. Neće biti mejnstrima i undergrounda. Ja vidim tu budućnost muzike i samog procesa snimanja kao oslobađanje od suvišne tehnike i instrumenata, kompjutera i svega onoga što nam zapravo samo usled nesavršenosti tehnologije pomaže da nešto sačuvamo negde. Verujem da će tehnologija uznapredovati toliko da će iz ljudskog uha, koje je najbolji i najprecizniji mikrofon na svetu, uspeti da se pohrani zvuk negde drugde, da će se informacija koju ono prima presresti i usmeriti dalje. Da jedan sluh drugom u nekoj vrsti mreže pošalje svoj dodir. Zamišljam da će biti moguće da preuzmeš osećanja i svest nekog drugog na određeno vreme, i da nakratko postaneš on. Kao neka vrsta magičnog napitka. To će se, naravno kao i danas, prodavati skupo, ali kad izbacimo novac iz upotrebe, nekim drugim dnk lancima ili kvalitetnim sećanjima ćemo plaćati takve usluge. Kupiš sećanje i raspoloženje na trafici. Sasvim moguć scenario. Koncert naravno kod kuće. Naručiš ga mislima, stigne ti napitak - popiješ, osećaš, čuješ, doživljavaš. Neka vrsta dugog molekularnog orgazma je prisutna u tebi, kad prođe vratiš se, do tada si neko drugi, neki osećaj, neka misao. Takođe, muzički i ostali instrumenti će postati poptuno suvišni i samo će sama misao biti poslata kao zvuk. Ona će sadržati svu potrebnu informaciju koju će neko drugi dešifrovati svojom svešću. Verujem da će koncerti u budućnosti izgledati drugačije, da zapravo neće ni postojati, već da će sva pomagala nestati i da ćemo moći da izvodimo svoj zvuk u bilo kom prostoru, iz bilo kog drugog prostora, da će biti moguće poslati samu misao i pročitati dolazeću misao. Da će se oni koji žele takav doživljaj nekako umrežiti i povezati putem svesti i frekvencija. Da će ljudi otključati neke zaboravljene ključaonice i osloboditi se okova materijalnog sveta. Za nekih 150 godina, ako uopšte bude čovečanstva na planeti još uvek. Sva ta muzika koju mi pravimo dolazi odnekud - iz nekih čestica, iz nekih misli, nekih molekula, nekih frekvencija koje nevidljivo prolaze kroz nas i sudaraju se. Doći će dan kada ćemo naučiti sve to da prepoznamo i osetimo i da se tom daru skromno poklonimo sa poštovanjem, kao pred šumskim ježom koji je došao da nas pozdravi. Jednoga dana ćemo sanjati, osećati i živeti. Ljudsko telo je najsavršenija tehnologija na planeti.

Sa Mihajlom razgovarala Olja Wagner