Dalekoistočna metal scena je skoro pa potpuna nepoznanica na starom kontinentu i samo oni koje specifično interesuje i osobe koje su profesionalno u muzici, su upoznate sa istom. Većina publike je jednostavno pretrpana tonama bendova i materijala koji se svaki dan izbacuje sa najtradicionalnijih tržišta Evrope i Sjeverne Amerike da bi se nešto pretjerano mrdali i poslušali. U takvim uslovima, ili su lijeni da istražuju, ili jednostavno zaboravljaju da ima još nešto pored dva kontinenta. Metal je skoro isto rasprostranjen na istočnoj hemisferi planete, samo što sa ove naše strane malo znamo o tome em zbog jezičke barijere, zbog udaljenosti, kulturoloških razlika, pa i zbog vremenske razlike. Japan je jedna od zemalja koja uvozi ogromnu količinu stranog metala i siguran sam da ste primijetili da se za Japansko tržište uvijek štampaju specijalna izdanja dopunjena novim ili rijetkim pjesmama. Zašto? Zato što ljudi kupuju muziku, i kupuju je na bale i jedno su od vodećih tržišta metal scene. U takvim uslovima jednostavno je nemoguće da nemaju i sopstvenu scenu, to bi trebalo da je jasno.


Gotsu Totsu Kotsu su jedan od mnogih izdanaka Japanske scene koji su ovamo prema našim meridijanima skoro nepoznati. Donekle je to zbog toga što sviraju death metal pa im je auditorijum još uži. No, ako niste baš sretni sa death metalom, ipak dajte šansu ovom bendu jer je ovo jedan od najprogresivnijih bendova koje ćete imati prilike da čujete. Ovoga puta namjerno ne pišem svoje utiske o jednom albumu već želim da vam predstavim rad jednog vrlo interesantnog i jako perspektivnog benda. Gotsu-Totsu-Kotsu svoju muziku nazivaju Samurai Metal, često su viđeni u kimonoima, i bend čine Haruhisa Takahata (bas i vokal), Enjyouji Keiichi (gitare) i Kouki Akita (bubanj).

Što ovaj bend izdvaja od ostatka scene?
Vremenom je izniklo sve više bendova i danas je scena natrpana i šarenija nego ikada. Postaje sve teže naći mjesto pod suncem, i isto kao i biljke u nekoj od prašuma koje se bore za tračak sunca, tako i samo najbolji opstaju na muzičkoj sceni. Recept opstanka Gotsu-Totsu-Kotsu je virtuoznost, bespreporna tačnost u izvođenju i furiozna a opet, kontrolisana svirka koja je kristalno jasna i čista u svakom momentu. Produkcija ima ogromnu važnost. Iako je svirka brza i opterećena sa mnogo tonova, čistoća same produkcije mnogo dodaje na jasnoći cijelog materijala. Slušaoc više ne mora da se nateže da čuje prvo gitare, pa onda bas, pa bubnjeve i da rasčlanjuje sve zvukove. Ne, naprotiv, produkcija je toliko dobra da bend zvuči kao da uživo sviraju ispred slušaoca. Već sam spomenuo virtuoznost. Svi u bendu su vrsni muzičari i to pokazuju u svakoj pjesmi. Basistin slap je moćan i jedan od glavnih aduta benda koji je svugdje u prvom planu, gitaristi su prsti svugdje po cijelom vratu i čovjek kombinuje vrlo brze rokenrol elemente sa standardima death metala, dok bubnjar uobličava cijelu figuru svojim vrlo nadahnutim sviranjem. Iako su donji registri zvuka bubnja naglašeniji (što je danas postao standard) snimljeni su toliko prijatno da bukvalno miluju uši. Pjesme su žive, prelivaju sa energijom i svirkom koja plijeni. Svaki album im je rijetko kada viđena živopisna audio slika, a svaka pjesma je priča za sebe, razrađena onako kako dolikuje najboljim.

Gotsu-Totsu-Kotsu su ubitačna kombinacija čiji finalni rezultat je ono mjesto pod suncem koje sam maloprije spomenuo. Ima bendova koji slično rade, ali je malo njih koji to ovoliko uspješno i upečatljivo odrade a dokaza na pretek možete naći na „Where Warriors Once Dreamed“ (2016), vrlo preporučljivi „Retributive Justice“ (2015), „Legend of Shadow“ (2013) i „Mouryou“ (2009).

Nikola Franquelli