Play: Cane Partibrejkers je verovatno u pravu kad kaže da se najbolje putuje kad putuješ sam, mada bih ja dodao da i putovati sa Lajkom nije ništa gore. Lajka ima naviku da zakuca čim sedne u autobus, tako da nesmetano mogu da slušam muziku, sve one albume koje sam odvojio za ovu turneju. Na listi su Pajperov Smijeh, Wilco, Russian Circles, Stereo Banana, Fela Kuti, Daughter, Autogeni Trening, novi Kejvov album, Mimi Mercedez, prvi i-pi benda Hod... Na telefonu mi je još gomila albuma koje vučem već mesecima, gigabajti muzike koji su čekali trenutak da imam sate i sate slobodnog vremena u kojima mogu da se prepustim muzici.

Da sam super heroj, voleo bih da imam moć da se teleportujem, ali i pored toga svestan sam da je čar putovanja upravo u onome što se dešava dok se iz tačke A ne premestim u namerenu tačku B, ovaj put iz Studenjaka u Vranje, gde započinjemo prvu turneju „Sobakaista“. Lajka me čeka na stanici, poneo je gitaru i kožnu jaknu, to je sve što mu je potrebno. U mom slučaju, najvažnije su slušalice, šešir i rizle, a sve drugo će se već naći na putu - ako imate dobre veze, svaki grad je nalik na supermarket u kojem se najbolja roba nalazi na dohvat ruke. Lajka nastupa u kafiću „The Riff“, njega drži ortak iz „Mud Factory“, metal benda iz Vranja koji organizuje festival „Factory Fest“. Subota je i nemam nikakve brige, jer putujem.
 

Fast forward: Nedelja je, popodne u Vranju, sedim na terasi kafića, crvenim očima gledam na gimnaziju i park u kojem je spomenik oko kojeg se skupljaju ekipe kad cirkaju - „nađemo se kod Konja“, kažu. To su zapravo dva konja i tri čovekolike figure koje ih jašu, ali to nije ni važno. Na pola sprave šetao sam okolo i upijao ulice; Vranje je puno murala i grafita, to jako volim u svakom gradu. Lajka je sinoć svirao oko dva sata, sedam njegovih pesama i tridesetak onih koje svira po ulici, što nekada i nije najbolje, jer je sviranje na ulici drugačije od sviranja u lokalu pred ljudima. Radovao sam se da ga čujem, hvalio mi se da je odlično prošao na Takt festivalu u Novom Sadu, a nisam imao priliku da čujem njegov novi repertoar. Meni su od cele svirke najviše prijale te autorske stvari, jer sam osećao da ih svira sa istinskim uzbuđenjem čoveka koji poklanja sebe drugima. Među tim pesmama najviše mi odskače „Okean“, to je stvar koju je napisao u Kadisu gde smo živeli tri meseca na početku ove godine.

Rewind: Koliko može da se upozna jedan grad za samo dva dana? Koga god da sretnem, pitam ga šta sluša i kako živi. Jedan se žali kako u Vranju nema dobrih tehno žurki, drugi što ne postoji nijedan klub sa stalnim svirkama, a skoro svima smeta mentalitet, kažu da su ljudi mnogo zavidni i da većina kuka i kritikuje, a ništa ne radi. Kao i u svakom gradu, politika pritiska svakodnevni život i mladi su ogorčeni što zavise od sumnjivih njuški koje su se našle na položajima koje ne znaju da koriste ili ih zloupotrebljavaju. „Vama na severu je bolje, ali ovde...“, najčešće čujem, a ja se opravdam da sam iz Studenjaka, a da je Vranje toliko na jugu da je sve u odnosu na njega sever.

Nemanja, vlasnik lokala i basista Mad faktorija mi kaže da kako-tako sarađuju sa kulturnim centrom i da će novi Faktori festival, koji će se održati u decembru, biti znatno bolji. Ne želi da mi otkrije koji bendovi će nastupiti, ali kaže da će postava biti najbolja do sada. Meni je strava što se ta alternativna ekipa drži zajedno, pa vidim da svi reklamiraju prijateljske bendove, nose majice „Cardinal point“ i „Mud Factory“, preporučuju jedni druge i raspituju se za bendove iz drugih mesta. Ali ne živi samo rokenrol i srodni mu žanrovi, već i klasična i džez muzika, jer u Vranju postoji muzička škola čiji se polaznici okupljaju i organizuju džemke. Marko, lokalac iz džez priče, prepričava mi iskustva sa Nišvila i preporučuje mi „Piano Summer festival“, a ja mu citiram stihove iz moje buduće zbirke pesama - „Džez naš nasušni“.

Možda je to moja zabluda, ali čini mi se da su ljudi ovde srčani i otvoreni prema gostima, živo razgovaraju i nude se da časte piće. Desilo mi se da sam sinoć upoznao dvojicu momaka iz bendova o kojima nisam pisao tako pozitivno, a kada su skontali ko sam, smejali su se, bez ikakve zlonamernosti, nazdravili smo i nastavili priču. Hteo sam da im poklonim po bedž, ali firma mi je zabranila da delim okolo materijal koji prodajemo na turneji, jer kad se navarim imam običaj da poklanjam stvari, ako me baš dobro uradi, poklonio bih i šešir sa glave. Još od Kadisa sam maštao o tome da dođem na jug Srbije, samo da osetim atmosferu i čujem kako ljudi govore, jer nikada neću govoriti španski toliko dobro da shvatim nijanse u španskom koji koriste na jugu Andaluzije, a srpski je moj jezik, mada u dokumentima nosim italijansko državljanstvo.

Record: Nemam internet, niti tražim lokale u kojima ću se obesiti na mrežu kao samoubica na granu. Želim da izveštavam sa turneje, ali ne patim da budem u toku, život se dešava u realnosti, a sve drugo je samo prisećanje. Pisaću koliko stignem, ali znajte da ništa gore od kucanja tekstova na tač skrinu telefona (hvala uredniku na ispravkama grešaka!). Ako hoćete da čujete šta imam da kažem o muzici, sceni, mojoj poeziji, gradovima, putovanjima, ljudima i životu, nađite me na turneji, jer stvarno smo krenuli od Vranja i stvarno ćemo za mesec dana obići 22 grada da stignemo do Subotice. Pokušavaću da izveštavam koliko je to moguće, ali ne držite me za reč. Bolja je priča uživo, zato i putujem. Kad vidite moj šešir, priđite, to sam ja – Andrea Kane.