Play: „Ja se svemu smejem, pa me sve i boli“, rekao je u nekoj pesmi neki čačanski pesnik, ili mi se bar čini da je tako. To je bilo pre nekih sto godina, a danas je bend Škank taj koji se svemu smeje i iz čijih usta čujete najbolju sprdnju na račun grada, zemlje i naroda u kojem žive. „Je l' znaš nešto od Bore?!“, dovikivali su Lajci na svirci u „Meze baru“, više iz fazona, jer većina je ovde ogorčena na Riblju Čorbu i ono u šta se taj bend pretvorio. Ali to nije samo zbog toga što je Bora postao jedna senilna baba koja vadi rokovnik sa pesmicama po emisijama na Pinku, nego što je isti taj čovek bio heroj mnogih generacija koje su odrastale u ovom gradu, a mržnja prema bivšim herojima je ogorčenost prema samom sebi iz onog perioda kada smo voleli i verovali u nekoga. „Trebalo je da umre pre deset-petnaest godina, to bi ga spasilo sramote... a i nas!“, rekao mi je u razgovoru ortak koji i dalje na gajbi ima sve stare Čorbine ploče. Ako mene pitate, za pedesetak godina će opet iskopati Riblju Čorbu i neće se znati koliko je ta priča na kraju postala otužna, a to neznanje će omogućiti uživanje u muzici i dobrim pesmama koje će ostati.

Rewind: Ne volim Čačak, ali volim Čačane, mada sam najbolje Čačane upoznao van Čačka, a u tom gradu sam uglavnom naletao na one za koje drugi kažu: „Nisu to ljudi, to su Čačani“. Stvar je u tome da se alternativna ekipa toliko smanjila da ih sve možete skupiti u jedan kafić, što je zastrašujuće za jedan grad te veličine, pa ovi ostali previru preko ulica, lože se na kriminal, ne čupaju glavu iz mulja devedesetih i veruju kako je Mali Voždovac mlađi brat beogradskog Voždovca. Ne znam kakvo je stanje danas, ali sećam se kako mi je cimer iz Čačka prošle godine pokazao vest o momku koji je šest puta pucao u leđa nekom drugom momku koji je bežao od njega. Onaj što je pucao, u srednjoj je bio u odeljenju sa mojim cimerom, a onaj što je upucan u leđa sa šest metkova bio je mlađi nekoliko godina... Najgore od svega je što i ta alternativna priča nije pošteđena od ljigavih spletki i uticaja onih drugih, pa mi je rečeno kako su pojedini bendovi reketirani za svirke, a da su muzičari bili gepekovani ako odbiju da sviraju u lokalu po uslovima koje su gazde-mafioze postavile.

Ipak verujem da će biti bolje jer postoji maloborjna, ali vrlo kvalitetna ekipa koja je prošle godine pokrenula festival „Dani urbane kulture“. Ove godine su obnovili i Čačansku mini gitarijadu, kao i još nekoliko takmičarskih muzičkih manifestacija i to je nešto što uliva nadu da će se situacija promeniti, ne samo za alternativnu kulturu već i za samu atmosferu u Čačku. Rečeno mi je da su dobili i obećanje od današnjih vlastodržaca da će se naći i srediti prostor za svirke koji će bendovi iz Čačka moći besplatno da koriste, ali većina ne veruje u tu priču. 
 
Forward: Kad smo bili u Nišu, u Smol kafeu, jedan matori bajker, sa kojim je Lajka džemovao, preporučio nam je da u Čačku posetimo Meze bar. Ispostavilo se da je ortak iz čačanskog HC benda „Hit by Pain“ (hvala ti Vlade!) već zakazao Lajkinu svirku tamo pa smo sa nestrpljenjem očekivali utorak. Lajka se brinuo da je njegov repertoar suviše blag za ukus bajkera, čak je razmišljao i da navežba nekoliko hitova za tu publiku, ali kada smo konačno stigli u Meze bar bilo nam je jasno da nam ovo mesto nije preporučeno zato što je namenjeno jednog određenoj grupi, već zato što u njemu ima mesta za sve one kvalitetne ljude, bez obzira na muzički ukus. Meze bar uopšte ne liči na neko bajkersko mesto, a ne liči ni na besmisleno ime koje nosi. To je četvorougaoni kafić sa dugačkim šankom i sjajnom akustikom pa je savršen za svirke ovog tipa, a vlasnici su sjajni ljudi kojima je više stalo do gostiju i dešavanja nego do kinte i zarade. Lajka je stajao u jednom ćošku, iza njega je bio pikado, ispred njega stolovi, a za šankom ekipa iz čačanskih bendova. Umoran od puta, tmurnog vremena i nekog šita koji smo pušili, seo sam za šank i tu ostao do kraja večeri slušajući Lajkin nastup.

Record: Postoje gradovi koji i uprkos tmurnom vremenu izgledaju veselo i živo, a Čačak sigurno nije jedan od njih. Ono najlepše što ovaj grad ima nalazi se u ljudima, a te ljude je najbolje okupiti negde pored reke, tamo gde se u leto održava festival „Dani urbane kulture“. U njihovim pričama možete da čujete svašta zanimljivo, jer mnogo toga se desilo u ovom gradu, Čačak je nekada bio bogat i stabilan, a sada je upadljivo razbucan, kao njegova fabrička postrojenja koja su uništena tokom bombardovanja. Vreme se razvedrava dok Lajka i ja sedimo na stanici i čekamo bus za nastavak puta. Lajka mi svira jedinu pesmu od Riblje Čorbe čiju vrednost ni Bora, niti bilo šta drugo ne može da zamrači. Prisećam se kera sa naslovnice albuma „Ujed za dušu“ i pevam sa njim stihove iz pesme „Crvena su dugmad pritisnuta“. U parku ispred autobuske stanice stoji putokaz sa imenima gradova i razdaljinom do njih. Odavde se sve čini dalekim.

Andrea Kane