U petak, 2. septembra 2016, u dvorištu Banovine, Nišlije su imale lepu priliku da čuju jedan od najznačajnijih bendova srpske i jugoslovenske scene. Radilo se naravno, o koncertu YU Grupe. Pre svega, moram da kažem da izuzetno poštujem rad ovog benda, koji je, uz određena vremenska prilagođavanja, ostao veran svom muzičkom izrazu.

Banovina je bila puna, publika je bila dobro raspoložena i koncert je mogao da počne. Počelo se uz zakašnjenje od pola sata, što je već u našem gradu postalo standardno. Otvorili su nastup sa nekoliko pesama sa novog albuma, a onda su zaređali sa poznatim stvarima, kao što su Dunavom još šibaju vetrovi, Zamoliću te, Pustinja, U tami disko kluba, Opasno te volim... Posle dva sata svirke, usledio je zadnji set pesama, Crni leptir, Čudna šuma i Mornar za kraj, a za bis Šta će meni vatra. Lično, nije mi se dopao deo nastupa u kome je Žika Jelić ostavio bas gitaru, i svirao slajd, i koji je bio malo više u bluz fazonu, pa mi je taj deo nekako pokvario sveukupni utisak. 

Ono što se mora priznati je da YU grupa zvuči fenomenalno uživo, a i sam ton u Banovini je bio iznad proseka. Ono što je takođe bilo pohvalno je publika, koja je znala gotovo sve pesme i koja je bila generacijski vrlo šarena. Proslavljajući značajan jubilej, 45 godina postojanja, svirali su preko dva sata, što je takođe pohvalno, jer nismo baš navikli na koncerte te dužine, uz nekoliko časnih izuzetaka.

Milan Stevanović