POPIK je oformljen 2014. godine. U manje od dvije turbulentne godine djelovanja, POPIK je snimio demo (septembar 2014) i album "Uspavanke za Olenu P." objavljen ove godine. Koristeći direktnost i sarkazam POPIK glasno i jasno daje svoje mišljenje o situacijama i vrstama ljudi koji ih okružuju na nivou grada i države djelovanja. U muzici se osjete elementi hardcore punka, metala i rock'n'rolla, ali POPIK se isključivo može i treba posmatrati kroz vizir panka jer je idejno pank bend. 


HC: Ideologija, motivi i filozofija benda...
Arnel Šarić: Uh, ovo pitanje ti je poteško. Bend je osnovan zarad lakšeg duranja ljeta gospodnjeg 2014. godine. Imali smo praznu prostoriju za probe i nedostatak novca za bilo šta drugo. Pošprdno smo Sejo (bubnjar) i ja našu muziku nazvali biro pankom jer smo obojica tada bili na birou za zapošljavanje. Motiv je bio mentalno preživjeti Sarajevo koje je, kako godine prolaze, sve veća vukojebina, ma šta lokalpatriote, turisti i mediji pričali.

Ideološki, mi smo pank bend koji se predstavlja kroz bosanski lonac rokenrola. Ako me pitaš za politiku - ni ljevica ni centar ni desnica, a još manje sivozonaši koji se pokušavaju svima svidjeti. Razlog zbog kojeg se nikad nisam htio odrediti po nekoj osi je taj što sam primijetio da te većina ljudi sudi po tome na koga laješ, a s kim se ližeš. Meni je antifašizam temelj zdravog razuma, ne medalja sa kojom udaram po glavi druge ljude. Ovaj put igramo drugačiju igru: tekstovi su online, čitajte i analizirajte. Teško da možete doći do drugačijeg zaključka od onog koji namećemo.

HC: Kada ste napravili bend, koja je vaša želja bila i kakav smisao on ima? Šta to vama znači a šta bi trebalo slušaocima?   
Arnel Šarić: Kao što već rekoh, imali smo prostoriju za probe, višak vremena i manjak para. Stvari su se pokrenule jako brzo, gitarista Borna došao je baš onako kako je i otišao - munjevito. Bend je inicirao neka lijepa sjećanja na neke bezbrižnije momente u Sarajevu, pa nam se u ekipi na mjestu producenta pridružio i Haris iz Billy Andola koji je nekad svirao u sarajevskom Ofsajdu. Mislim da smo kroz rad u bendu nesvjesno tražili način da si olakšamo, ali da usputno ne otežavamo nikome i muzika se još jednom pokazala kao odličan put.

Šta će naš rad predstavljati nekome, najbolje da pitaš toga nekoga. Ako mi ikad priđe neki klinac i kaže da je osnovao bend nakon što je čuo POPIK i neke mnogo bolje grupe, to će za mene biti pun pogodak.

HC: U kojoj meri vam je ovaj bend nekakva spona sa društvom i način komunikacije sa istim, u kolikoj vaše lično ispucavanje energije i lično pražnjenje?
Arnel Šarić: Malo mi je bezveze da ti odgovaram u ime cijelog benda na ovo pitanje, ali ja lično nemam nikakvu potrebu komunicirati sa bh. društvom. Komunikaciju sam sveo na goli minimum ka vani, a sa ljudima sa kojima se trenutno družim, sa njima sam brutalno iskren i ne pada mi na pamet da ih ikad lažem jer mi je stalo do njih. Kako godine prolaze, ljudi koji me okružuju na ulici, većina koja godinama bira zlo i od koje nažalost ovisimo i moje dijete i ja, sve oko tih ljudi i sve njihovo, sve mi se gadi i uznemiruje me na različitim nivoima. Preživljavanje je medalja, jedna strana je fizička, moraš da jedeš. Drugu stranu, onu koju zanemarujemo jer je fizička konstantno ugrožena je mentalna strana. Energiju ispucavam trčeći maratone i polumaratone, kroz POPIK formiram nakupine smijeha u lice ludilu i liječim se od ozbiljnih napada anksioznosti i depresije. Tako da ne bih rekao da imamo posla sa pražnjenjem već punjenjem.  

HC: Koliko je teško okupiti ljude i održati ih zajedno u jednoj ovakvoj priči?
Arnel Šarić: Jako teško. Naš prvi gitarista Borna ušao je u bend i izašao iz istog u roku godinu dana. Za vrijeme provedeno u bendu mi smo napisali sve pjesme. Hoću da ti kažem, stvari nisu stajale i stalno se nešto radilo, nije bilo dosadno. Ipak, čini se da nije bilo dovoljno dobro da Borna ostane. Mi smo se oficijelno razišli u dobrim odnosima nakon što je on rekao da mu se ne svira, odnosno da mu se ne da svake sedmice raditi.

Takav pristup je nažalost veoma usko vezan za mlađu generaciju sarajevskih muzičara. Razlika između njih i recimo trenutne postave benda je u tome što smo mi dobro dupeta oderali da bi bili tu gdje jesmo, a nismo nigdje. Ništa nam nikad nije servirano, od prostorije do probe do organizacije koncerata. Mi se znamo umoriti, znamo i pomisliti da sve odjebemo, ali vatra u nama je prejaka da bi samo tako popustili nakon deset ili petnaest godina aktivnog rada. Mi volimo rokenrol i živimo ga, ma koliko iscrpljujuće ponekad bilo.

HC: Problemi sa kojima se suočavate kao bend...
Arnel Šarić: Ja sam se prije sedmicu dana zaposlio na noćnoj recepciji jednog sarajevskog hotela i time zatvorio magični krug - neki mesar je meni oteo posao novinara, da bih ja nekom ugostitelju uzeo hljeb iz ruku. Noćna recepcija znači rad u noćnim satima, što bi moglo predstavljati problem po pitanju putovanja i koncerata, ali vjerujem da ću iznaći način da se snađem i da bendu ne predstavljam problem.

Pored toga, POPIK nema nikakvih problema. U bendu sviraju drugovi i drugovi nam pomažu oko stvari u koje se ne razumijemo, kakve su snimanje.

HC: Kome i u kojoj prilici biste pustili vaš bend?
Arnel Šarić: Svakome ko želi čuti. Ali pošto ne čitam misli, idite na http://popik.bandcamp.com i poslušajte sami.