Ovih dana nekako se pogodilo da sa različitih strana gledam i čitam o jednoj istoj temi, a to je večito filozofsko pitanje: ko je kriv za propast scene?

   Dok se spremam da pišem izveštaj sa koncerta iz Banovine i pokušavam da razbistrim utisak, koji se sastoji od pukog prepričavanja koliko je bilo dobro, ređaju se jedna za drugom slike i reči mojih kolega na ovu temu. Gledala sam „Limbo“ u skoro kompletno novoj postavi, imala sam tremu zbog njih ali neopravdano. Zvuče sjajno. Možda ima ili nema razloga da ponavljam već činjenicu da je „Limbo“ najbolji bend jer ima najbolje pesme. Da ne kažem, kompozicije i da su tatko na metalce sve. Posle njih nastupila je „Marica“, šećeri. Najlepše hedbengovanje na sceni. Onda „Kolaps“ koji ima najboljeg frontmena u regionu, da ajde ne preteram i kažem i šire. I zatim „Ritam Nereda“, gde nemam šta da dodam i opišem jer je to tradicionalno dobro.


   I dalje stoji da je Banovina loš prostor za zvuk, ali kad nemamo bolje.. Ili niko ne zna ili neće da se potrudi da uradi to malo bolje. Ne prihvatam da su bendovi ovog kalibra za klupske svirke, kako neko pokuša da mi objasni. Hoću bre jednom da čujem šta neko peva, zar je to toliko teško? I dosta bre te hipi više malverzacije sve je dobro, sve je sjajno, kad nije. Nije dobro. Ljudi se polomiše u struku i kuku da nam dočaraju svoje emocije. Svi redom. A nama ostaje da naslutimo koliko dobro sviraju i verujemo im na reč.

   No dobro, tako to biva. Druga stvar je ono što me dira. Kako glasi naslov jednog teksta od pre neki dan: Scena ne umire na bini... I na početku ni meni baš nije jasno... taj pojam „scena“. Da bi raspravljali o sceni treba da imamo konsenzus šta je to ili još bolje ko je scena. Scena je sve. Kompleksna struktura. Bend, muzika, zvuk, publika, webzin, kolegijalnost.. I šta je bre propalo? Ko kaže da je propalo? Zašto neprestano ponavljamo tu kataklizmičnu reč? Zato što nam je sranje u životu, tako smo i scenu nagrdili. Ne cvetaju nam ruže, to stoji, ali ne cvetaju nigde u svetu kad je umetnost u pitanju. Pojeba nas komercijala, tezgarenje i još gore, oni što kobajagi pripadaju nama a flertuju ili penetriraju sa komercijalom. Serijom tekstova i video zapisima pokušavamo pre svega sebi da dočaramo gde grešimo. Ako uopšte grešimo. Kako reče Ajnštajn: pre nego pomislite da niste normalni, pogledajte oko sebe  i čekirajte druge ljude.

   Šta očekujemo, to je pravo pitanje. I gde prestaje očekivanje i počinje realnost i koliko možemo da se dobacimo tamo. I da li je potrebno da se dobacujemo, kad umetnost i ne treba da ima veze sa realnošću u bukvalnom smislu barem. Doktor Protić lepo kaže: ti, što sebe nazivaš realnošću.. odjebi! I to neka vam bude mantra. Jer je jedino moguće tako. Ništa meni nije realno kad sam na koncertu. Ne razmišljam o računima i globalnom zagrevanju. Samo pušim, malo pijem pivo i uživam. Prestanite da razlažete stvari na sitna crevca i radite ono što znate i kako znate. Ono što izdvaja „Ritam Nereda“ od ostala tri benda je samo to. Što su malo više istrajni i uporni. I doprli su tamo gde treba. Čini se na prvi pogled da ima tu neke magije posebne. Nema. Ubedili su vas da im verujete. Oni koji ne treba da su tu nisu ni bili. Sedeli su na keju, ždrakali nogice i sisice i zabole ih za ulicu i pank. Ne vredi njima ni da ih za rukav odvučem u Banovinu i kažem: slušaj ovaj „Limbo“ kako jebu kevu. Nisu oni krivi za propast scene. Krivi će biti oni koji su bili na koncertu i ništa nisu shvatili. Koji su došli selektivno da čuju samo ono što znaju, a ne zanima ih šta se dešava još. Što zbog takvih scena tavori u glibu jer nemaju poverenja i njihova radoznalost se završila krajem prošloga veka. Što svako malo neko objavi tekst u kome kuka za prošlim vremenima i kako nam je bilo dobro. Što je uvek lakše da se držite onoga što znate ili neko zna i sažvakao je za vas. I što kriterijume postavljate na osnovu toga a ne parametara koji su značajni. Što se brinete za „Pink“, rijaliti i starlete, dok lepe stvari prolaze pored vas zauvek. Neprimećene.


   I ja pišem više da sebi razjasnim svoje dileme, nikoga ja ne mogu da vaspitam niti mene neko može da vaspita. Scena nije propala, ali propada zato što se svi štekaju da kažu istinu. Ne u kafani za stolom, sa tri drugara, nego tamo gde treba i onome kome treba. Scena propada jer lošim bendovima nećemo da kažemo da su loši a još manje dobrim bendovima da su dobri. To je kao strašna stvar. Propada zato što se uhvatite za deset bendova koji premotavaju istu kasetu od devedesetih i mislite da je to dobro samo zato što traje. Propada zato što nećete da date šansu novim stvarima kao što su „Limbo“, „Marica“ i „Kolaps“. Zato što ste ograničeni i nepoverljivi i lenji. Ili vas prosto mrzi. Ali zato, kad treba da se sere.. tu je Olimpijada.
   Nema zaključka.

txt: Olja Wagner
foto: Vukašin Stanojević