Fleshgod Apocalypse – King
Helly Cherry
Italijani Fleshgod Apocalypse su svakako jedan od najvećih iznenađenja na metal sceni u posljednjih desetak godina. Njeguju vjekovnu i bogatu tradiciju italijanskih kompozitora i nastavljaju je kombinujući elemente klasike sa metalom, i to brutalnim death metalom, vrlo slično onome što rade Septic Flesh. Kada smo već kod vrsti škola klasične muzike, karakteristično za Italijansku je uvjek bila vesela i bezbrižna atmosfera sa veselim melodijama koje su gonile na nebrigu, veselje i nebrigu. Muzika Fleshgod Apocalypse je operisana od toga!
Ime benda je u potpunosti opravdano i muzički vihor koji podižu, za metal uobičajenom instrumentalizacijom, to podižu na jedan mnogo viši i ozbiljniji nivo sa dodatkom klasike. Međutim, uobičajeno razgraničenje između klasike i metala se izgubio. Kompozicije Fleshgod Apocalypse su moderna klasika sa vihorom. Nije jedno ili drugo, niti je strogo definisana i razgraničena kombinacija. Da su postojali električni instrumenti u periodu kada je Bah komponovao, uvjeren sam da bi i on isto radio.
Najveće iznenađenje albuma je brzina. Naime, markantna je bila ekstremna brzina izvođenja na prethodnih nekoliko albuma – nešto što je izgleda postao trend među bendovima sličnog usmjerenja, ali koji izaziva umaranje slušnog aparata do ekstrema. Pubika se toga zasitila i svi su očekivali, ne samo od Fleshgod Apocalypse nego i od ostalih sličnih bendova, da malo primire, da malo „smanje doživljaj“ i da napokon diverzifikuju svoje izvođenje i budu jednostavno slušljiviji, a ne samo mehanički tačni do granice bola i ekstremniji nego „komšija“. Fleshgod Apocalypse su osjetili to i prilagodili se. Istina, nisu sve pjesme najuspjelije, ali zato su tu „Mitra“, „Syphilis“ (vrlo poetični nazivi, aa?) ili „Gravity“ koje su mala remek djela moderne ekstremne klasike. Nisu pogriješili što su malo primirili. Pjesme posjeduju onaj toliko potreban diverzititet i elemente koji drže pažnju slušaoca.
U sklopu limitiranog izdanja dolazi i drugi CD na kojem je klasična orkestracija deset pjesama bez dodatka električnih instrumenata. Jako su se prešli oni koji omalovažavaju talenat ovih ljudi. „King“ i pored toga što nije najuspjeliji u svakom pogledu, može slobodno da se smatra jednim vrhunskim izdanjem koje otvara nove horizonte, barem za one najsmjelije.
Nikola Franquelli
Ime benda je u potpunosti opravdano i muzički vihor koji podižu, za metal uobičajenom instrumentalizacijom, to podižu na jedan mnogo viši i ozbiljniji nivo sa dodatkom klasike. Međutim, uobičajeno razgraničenje između klasike i metala se izgubio. Kompozicije Fleshgod Apocalypse su moderna klasika sa vihorom. Nije jedno ili drugo, niti je strogo definisana i razgraničena kombinacija. Da su postojali električni instrumenti u periodu kada je Bah komponovao, uvjeren sam da bi i on isto radio.
Najveće iznenađenje albuma je brzina. Naime, markantna je bila ekstremna brzina izvođenja na prethodnih nekoliko albuma – nešto što je izgleda postao trend među bendovima sličnog usmjerenja, ali koji izaziva umaranje slušnog aparata do ekstrema. Pubika se toga zasitila i svi su očekivali, ne samo od Fleshgod Apocalypse nego i od ostalih sličnih bendova, da malo primire, da malo „smanje doživljaj“ i da napokon diverzifikuju svoje izvođenje i budu jednostavno slušljiviji, a ne samo mehanički tačni do granice bola i ekstremniji nego „komšija“. Fleshgod Apocalypse su osjetili to i prilagodili se. Istina, nisu sve pjesme najuspjelije, ali zato su tu „Mitra“, „Syphilis“ (vrlo poetični nazivi, aa?) ili „Gravity“ koje su mala remek djela moderne ekstremne klasike. Nisu pogriješili što su malo primirili. Pjesme posjeduju onaj toliko potreban diverzititet i elemente koji drže pažnju slušaoca.
U sklopu limitiranog izdanja dolazi i drugi CD na kojem je klasična orkestracija deset pjesama bez dodatka električnih instrumenata. Jako su se prešli oni koji omalovažavaju talenat ovih ljudi. „King“ i pored toga što nije najuspjeliji u svakom pogledu, može slobodno da se smatra jednim vrhunskim izdanjem koje otvara nove horizonte, barem za one najsmjelije.
Nikola Franquelli