Rolan Bart je u terminologiju kulture uveo pojmove studijum i punktum, pišući o fotografiji na jedan ličan, ali ne zbog toga manje precizan i istinit način. Sličan pristup tada primenjenom, se može primeniti i na muziku, sada već duboko u 21. veku, vremenu kada su sve granice manje-više postale smešne.
Studijum albuma Luke Dubaka „Songs From the Bottom“, snimljenog inače bez ikakvog budžeta, i uz pomoć malog broja prijatelja (Ima li zaista iko veći broj prijatelja od toga?), jeste da je to jedna tragalačka, mladalački neiskvarena skupina pesama, nekoga ko izvesno ima srce na pravom mestu.
Album sadrži referentnost koja je logična za starost (odnosno mladost) autora, u vremenu kada su pesme sa albuma nastajale, a koja svakako nije nešto čega se treba stideti (Radiohead, Dinosaur Jr., Sebadoh, Nirvana...).
Sedam pesama koje čine album, jesu „mladi radovi“ nekoga ko talenat izvesno ima, ali ko još ne poseduje stabilnost na tačkama na koje se oslanja u globalnoj kulturi, već ko oslonac tek u poslednje vreme pronalazi u sebi samom bližim, referentnijim autorima, a što je bilo dovoljno tek da se odrazi na atmosferu razmatranog albuma, a ne na same pesme koje su nastale znatno ranije, kako je već rečeno. Atmosfera albuma, koja je za svaku pohvalu, u tragovima evocira dela autora kao što su Nick Drake, Sufjan Stevens, Elliott Smith, pa čini se i neke albume (npr.“On the Beach“) „oca nacije“ Neila Younga.
Punktum ovog albuma pak (za mene) jeste detalj da Luka Dubak vodi svoju tešku borbu sa sredinom, vremenom i kvazi-anti-kulturom, kojom je dominantno okružen u predgrađu malog grada kao što je Kraljevo, i da iz te surove borbe iz koje nosi već popriličan broj rana, ne izlazi i ne posustaje ni za tren. Već naprotiv posvećeno, zaneseno i slepo juriša sa dna upravo u nebo, baš tamo gde jedino i treba da se ide, kako „jasno, nečujno, a suviše glasno“ sugeriše i sam naslov albuma koji je i povod za ovaj mali osvrt.  
Govoreći upravo o tome, jedan drugi veliki učitelj je precizno objasnio da smo „svi mi u provaliji, samo neki od nas gledaju ka zvezdama“, na šta se usitinu nema šta dodati...
Marko Terzić